Njemačke pouke iz Drugog svjetskog rata

Prije 75 godina počeo je Drugi svjetski rat. Njemačka, "Drittes Reich", napala je Poljsku i time uvukla čitav svijet u rat. Rat je šest godina bjesnio u Europi, Africi, na Bliskom istoku i Pacifiku, gdje je Japan također započeo rat. Sudjelovalo je 60 država. 110 milijuna ljudi je bilo pod oružjem. Ukupno je poginulo između 60 i 70 milijuna ljudi. Šest milijuna europskih židova je ubijeno u Holokaustu. Europa je bila opustošena. Njemačka pobijeđena i podijeljena. Milijuni ljudi prognani. Ili deportirani. I po prvi i do sada jedini put u ratu je upotrijebljeno atomsko oružje - u Hirošimi i Nagasakiju.

Što se tiče krivice za ovaj rat, do danas nije bilo i nema ni najmanje sumnje o tome ko je za njega odgovoran - suprotno povijesnim raspravama o Prvom svjetskom ratu. Njemačka je taj rat željela i uzrokovala. Na kraju nije bila samo pobijeđena, nego i razorena. S Holokaustom nosi pečat najvećeg zločina posljednjeg tisućljeća. Više od devet milijuna Nijemaca je bilo mrtvo, među njima više od tri milijuna civila. Gradovi su bili razoreni u savezničkom bombardiranju. Njemačka je izgubila dio svog istoka. 12 milijuna ljudi je bilo protjerano. Zemlja je nakon tog razarajućeg rata bila na koljenima.

Nema više samostalnih poteza

Nakon rata se zapad podijeljene zemlje polako oporavljao. Najprije gospodarski, a onda i politički. Savezna Republika Njemačka je u Hladnom ratu, u sukobu dva bloka, bila dio Zapada. Čak i vojno, jer ona je postala partner NATO-a. A onda je bila jedna od utemeljiteljica Europske ekonomske zajednice, začetka današnje Europske unije. I iz Drugog svjetskog rata je izvukla prvu temeljnu pouku: Njemačka je željela biti europska Njemačka, partner demokracije, tražila je saveznike u Europi, s druge strane Atlantskog oceana, u SAD-u. Samostalni politički potezi bili su tabu.

Druga velika pouka iz Drugog svjetskog rata glasi: "ne" ratu, "ne" paklu na Zemlji. Članstvo u NATO-u i direktno nakon toga ponovno naoružavanje, kasnije naoružavanje u okviru NATO-ove odluke o stacioniranju raketa u Zapadnoj Europi - na sve to su Nijemci gledali krajnje sumnjičavo ili su to jednostavno odbijali. I do danas - 25 godina nakon ponovnog ujedinjenja Njemačke - velika većina Nijemaca odbija rat kao zadnje političko sredstvo. I svaki put kad se jedna njemačka vlada mora vojno angažirati na strani partnera i saveznika - bilo na Kosovu, bilo u Afganistanu - vodi se žustra rasprava i praktički nikada nema suglasnosti naroda.

Narod je umoran od rata

Zato je nevjerojatno to što je Savezna Republika Njemačka prije nekoliko godina, pa čak i ako je to uslijedilo prije iz financijskih razloga nego iz strateških razmišljanja, ukinula vojnu obvezu i počela stvarati profesionalnu vojsku. S javno objavljenim ciljem da tako može bolje kao partner sudjelovati u vojnim intervencijama. Jer, upravo te vojne operacije i s njima povezana strateška razmišljanja više su nego sporni i praktički provedivi samo bez suglasnosti naroda. Tako je druga od dvije velike pouke "Nikada više rat!" dovela do jedne njemačke životne laži: kad god se traži njemački doprinos nekom vojnom angažmanu, vlada se izmotava i ističe humanitarne aspekte akcija ili odmah govori o genocidu kako bi možda ipak uvjerila narod. Inače, većinom bezuspješno.

Prije 75 godina počeo je Drugi svjetski rat kojeg su izazvali Nijemci. Danas je Njemačka gospodarski div i na putu prema čimbeniku u svjetskoj politici. To je uloga u kojoj se Nijemci osjećaju nelagodno. Najradije bi bili "zelena Švicarska". No ta su vremena prošla. Od Njemačke se očekuju političko vodstvo u savezu i vojno relavantni doprinosi. Ali i skromni nastup. A to pak odgovara trećoj pouci: razmetljiv i samodopadan nastup nije više njemački stil.