Njemačka - SAD: nadzor i razdor

Američka Agencija za nacionalnu bezbijednost svakog mjeseca nadzire oko 500 miliona telefonskih razgovora, elektronskih pisama, SMS-poruka ili poruka u komunikaciji preko interneta. Iz tajnih dokumenata u koje je „Špigel“ imao uvid, proizilazi da se informacije skladište u glavnom štabu NSA u Fort Midu nedaleko od Vašingtona. Hamburški magazin prenosi i da se na serverima američke tajne službe čuvaju samo podaci o tome kada je ko sa kim bio povezan, a ne i da NSA ima uvid u sadržaj komunikacije.

„Špigel“ navodi da u „normalnim danima“ broj telefonskih priključaka obuhvaćenih nadzorom iznosi 20 miliona, uz 10 miliona „presretnutih“ internet-veza, dok u danima intenzivnog nadzora broj takvih telefonskih razgovora dostiže i 60 miliona – takav slučaj je bio, na primjer, 7. januara ove godine.

„Partneri treće klase“

„Špigel“ zato naglašava da je NSA u Njemačkoj mnogo aktivnija nego u drugim zemljama Evropske unije. Iz tajnih dokumenata proizilazi da se američka tajna služba interesuje prije svega za čvorišta u protoku elektronskih komunikacija u zapadnoj i južnoj Njemačkoj, posebno u Frankfurtu. NSA ima i tajnu klasifikaciju u kojoj je Njemačka „partner treće klase“ – što znači da je cilj špijunaže. Takvi ciljevi, na primjer, nisu partneri od povjerenja, odnosno, „partneri druge klase“: Kanada, Australija, Velika Britanija i Novi Zeland. Jedini „partner prve klase“ su naravno SAD.

S druge strane, britanski „Gardijan“ je objavio kartu na kojoj su ciljevi špijunaže NSA različito osjenčeni. Tu se vidi da nadzor nad Njemačkom po intenzitetu odgovara nadzoru nad Kinom, Irakom ili Saudijskom Arabijom. Isti list je naveo i da je NSA prisluškivala diplomatsko osoblje ambasada Francuske, Italije i Grčke u Vašingtonu. Prema izvještaju „Gardijana“, u dokumentaciji koju je listu stavio na raspolaganje odbjegli IT-stručnjak Edvard Snouden, govori se i o daljih 38 ciljeva špijuniranja, među kojima su Japan, Meksiko, Južna Koreja, Indija i Turska.

Mnogi političari su uznemireni

Ova saznanja uslijedila su samo dva dana nakon što je objelodanjeno da NSA ima prislušne uređaje u kancelarijama i hotelskim sobama političara Evropske unije. U redovima njemačkih političara, kojima dotle nije smetalo što su na meti masovnog prisluškivanja obični građani, došlo je do pravih izliva bijesa, ogorčenja i razočaranja zbog ponašanja američkih „prijatelja“.

Njemačka ministarka pravosuđa Sabine Lojthojser-Šnarenberger je, na primjer, rekla da je postupanje SAD podsjeća na ponašanje neprijatelja za vrijeme Hladnog rata. Političarka Zelenih Renate Kinast pominje mogućnost podnošenja tužbe međunarodnom krivičnom sudu. Poslanik Hrišćansko-socijalne unije u Evropskom parlamentu Markus Ferber poredi NSA sa Štazijem, tajnom službom nekadašnjeg DDR-a, a šef njemačke Socijaldemokratske stranke Zigmar Gabrijel kaže da ne želi da bude „stakleni čovjek“.

EU prenosi da umije da pazi na sebe

Slično ogorčenje ispoljili su i mnogi funkcioneri Evropske unije. Pija Arenhilde Hansen, portparolka predsjednika Evropske komisije, traži puno razjašnjenje ovih „uznemirujućih vijesti“. No, stigle su i prve izjave u kojima se lopta spušta na nivo uobičajenih diplomatskih fraza. Opunomoćenica EU za spoljnu politiku Ketrin Ešton je navodno već razgovarala sa američkim ministrom spoljnih poslova Džonom Kerijem – Pija Hansen prenosi da su „svi osjetljivi objekti EU i komunikacione mreže i ranije, ali i povodom ovog slučaja posebno (podv. S.B.) provjerene protiv mogućeg špijuniranja.“ A portparol Eštonove Mihael Man rekao je da se podaci iz medija odnose na period između 2007. i 2010. godine te da su se delegacije EU u Vašingtonu i Njujorku u međuvremenu preselile u nove i dobro obezbjeđene prostorije.

Koliko o svemu (već) zna njemačka vlada?

Ima i onih koji reaguju još i mnogo uzdržanije. Trenutno se tako ponašaju njemačka kancelarka Angela Merkel, ministar unutrašnjih poslova Hans-Peter Fridrih i – njemačke tajne službe. Njih informacije objavljene u „Gardijanu“ i „Špigelu“ sigurno nisu iznenadile.

Njemačka tajna služba BND po ovdašnjem zakonu ima pravo da nadgleda 20 odsto cjelokupne komunikacije građana sa inostranstvom. No, kako piše „Špigel“, teško je pretpostaviti da je NSA mogla da djela na njemačkoj teritoriji bez dogovora sa BND – zato ovaj magazin naglašava da „Njemačka vlada o svemu možda zna više nego što bi joj bilo drago.“ Ipak, portparol te vlade Štefen Zajbert rekao je da je „prisluškivanje prijatelja neprihvatljivo i da više nismo u Hladnom ratu“. On je dodao da je vlada Bijeloj kući već prenijela svoje čuđenje zbog najnovijih događaja te da „evropska reakcija“ mora biti „jasna“.

Mnogi političari su vrlo uznemireni

Evropski, a posebno njemački političari, našli su se u klopci, jer je moćni saveznik pokazao da o njima zna mnogo više nego što misle. Nije teško pretpostaviti da ima političara kojima su saveznici s druge strane Atlantika na ovaj način poručili da mogu da ih ucijene, to jest, da ih drže u šaci. Trenutno SAD ne žure sa objašnjavanjem i pravdanjem svojih postupaka: u relativno šturim saopštenjima koja su dosad mogla da se čuju, kaže se da će „narednih dana“ stvari da se razjašnjavaju diplomatskim putem, što znači prije svega – iza zatvorenih vrata.

„Naredni dani“ će vjerovatno poslužiti kao neka vrsta katalizatora ogorčenja, a i kao rok u kome će ucjenjivi političari srediti svoje utiske i korigovati neke stavove, a „oni koji nemaju šta da kriju“ biti umireni ili bar utišani „preduzimanjem određenih mjera“. U takve mjere bi moglo da spada formiranje međunarodnog anketnog odbora koji bi ispitao šta je NSA radila na teritoriji Evropske unije i preduzela protiv EU, kao što to predlaže magazin „Špigel“.

Kome sve najviše koristi?

Nije čudno što takav prijedlog stiže upravo iz pera autora čija redakcija je imala uvid u tajna dokumenta. „Špigel“ i „Gardijan“ spadaju u najuticajnije medije u svojim zemljama, pa i šire. „Gardijan“ je od samog početka imao uvid i u dokumenta „Vikiliksa“, a isto tako važnu ulogu imao je i u projektu „Ofšor-liks“ o poreskim oazama i pojedincima i firmama koji u njima drže svoj novac.

„Špigel“ je takođe „medijski partner“ Džulijana Asanža i „Vikiliksa“. Karakteristično je da u slučaju odbjeglog informanta Edvarda Snoudena i u čitavoj priči sa nadzorom NSA nad građanima i političarima „Špigel“ i „Gardijan“ ponovo iznose informacije sinhrono i „dozirano“ tako reći iz dana u dan. Trenutno od tih informacija najveću korist nemaju građani Evrope – jer se još ne pominje nikakva mogućnost obustavljanja ili smanjivanja nadzora nad njima – već upravo oni koji su kako tim građanima tako i političarima poručili da znaju sve o njima.

Ustavni sud Njemačke poručio prije 30 godina:

A ta vrsta znanja je jedno od najjačih oruđa moći. Zanimljivo je da je to još 1983. godine u svojoj čuvenoj presudi o popisu stanovništva u Njemačkoj opisao Ustavni sud Njemačke: „Onaj ko ne može sa dovoljnom sigurnošću da sazna koje informacije o njemu su poznate u određenim područjima socijalnog okruženja, može biti bitno sputan u svojoj slobodi planiranja i odlučivanja koje polazi od sopstvenog samoodređenja. Sa pravom na informaciono samoodređenje nije spojivo uređenje […] u kome građani više ne znaju ko šta kada i u kojoj prilici o njima zna. Onaj ko ne zna da li se načini ponašanja koji odstupaju (od poželjnih) registruju kao informacija koja se trajno skladišti, upotrebljava ili prosljeđuje, pokušaće da ne izazove pažnju takvim ponašanjem.“ Sud dalje navodi da tako osobe mogu da odustanu od učešća na skupovima ili u građanskim inicijativama o kojima se registruju podaci – što znači da time odustaju i od svojih osnovnih prava.

Naravoučenije?

Drugim riječima, onaj ko je stalno pod prismotrom, čiji postupci se registruju, makar to bilo i iz komercijalnih razloga, s vremenom mijenja svoje ponašanje i prilagođava ga očekivanjima onih koji vrednuju njegove podatke. To je manipulacija koju građani sve teže proziru. Zato je i jedan od šefova „Gugla“ Erik Šmit mogao sebi da dozvoli izjavu: „Ako postoji nešto za šta ne želite da drugi saznaju, možda je najbolje da to ni ne učinite.“ Nije isključeno da će upravo to biti i ključna poruka „afere Snouden“ – nauk namijenjen kako evropskim političarima i „saveznicima“ tako i građanima zemalja „treće partnerske klase“.

Autor: Saša Bojić

Odgovorni urednik: Mehmed Smajić