Njemačka kancelarka o konferenciji o zapadnom Balkanu

Većina Njemaca, kada čuju riječ Zapadni Balkan, odmah pomisli na ratove devedestih godina. Vi sa tamošnjim premijerima razgovarate o razvoju pravne države, ekonomije i međusobnoj saradnji zemalja Zapadnog Balkana. Kako ljudima u Njemačkoj objasniti da Balkan nije bure baruta i da se isplati investirati u ovo područje?

Angela Merkel: Ove godine navršilo se 100 godina od izbijanja Prvog svjetskog rata. Razmišljali smo šta da uradimo i da ne gledamo samo unazad već i unaprijed – kako da kreiramo budućnost. Tako je njemačka vlada došla na ideju da organizuje konferenciju na koju će pozvati zemlje Zapadnog Balkana. Željeli smo da pokažemo da te zemlje više ne rade jedna protiv druge, iako i dalje postoji niz konflikata, već da u načelu sarađuju jedna s drugom. To je moguće jer smo svim zemljama dali evropsku perspektivu. To je cilj koji skupa slijede i na toj osnovi je moguće njihovo veće zajedništvo nego ranije. Strahote rata devedesetih godina su nam još u sjećanju. Stoga ova konferencija pokazuje da smo otišli korak dalje i to je dobar znak.

Od pristupa Slovenije 2004., devet godina je trebalo Hrvatskoj da postane članica EU. Hoćemo li, ako se nastavi ovaj ritam, mi doživjeti ulazak ostalih zemalja? Koji je realan vremenski okvir koji tim zemljama daje nadu i koji nije nerealan za građane EU?

Zemljama Balkana smo obećali evropsku perspektivu, stojimo iza toga. Razmak koji su napravile Slovenija i Hrvatska ne mora biti mjera za ostale. Od njih samih zavisi kada će pristupiti EU. Već sada imamo različitu ljestvicu. Sa Srbijom i Crnom Gorom smo započeli pregovore, Makedonija i Albanija imaju status kandidata, a BiH i Kosovo rade na tome da ga dobiju. Od svake od ovih zemalja se traži da ispuni uslove za to, da se sprovedu strukturne reforme, pravna država, suzbije korupcija, da se uvedu transparentne strukture. Što se brže to sprovede, to će zemlje prije postati članice EU.

EU snažno kontrolira pridržavanje standarda i načela pravne države kod zemalja koje su na putu ka EU, ali kod zemalja članica jedva da to radi. To dovodi do kritika o postojanju dvostrukih standarda i donosi sa sobom problem između pojedinih novih i starih članica. Je li zadaća EU da to više nadgleda?

Kada pogledate koje pristupne procedure zemlje prolaze i koje je procedure prošla Hrvatska, vidimo da EU na to pazi. Vidimo da u Bugarskoj i Rumuniji stalno dolaze izvještaji o stanju sa pravnom državom ali i o napretku u borbi protiv korupcije. To znači da nije tačno da postoje dvostruki standardi. Mi u svakom slučaju imamo iskustvo da je bolje riješiti sve što se u pristupnim pregovorima može riješiti, jer to kasnije čini stvari jednostavnijom. Zemlje na te procedure ne trebaju gledati kao na barijeru već kao na podstrek, jer su njihovi građani dijelom frustrirani nedostatkom mehanizama pravne države, sudovima koji još ne rade kako treba ili korupcijom u njihovoj sopstvenoj zemlji.

Nakon rata u bivšoj Jugoslaviji, izgradnja društva i dalje traje. Koje su pouke izvukle Njemačka i EU iz rata na Balkanu, a koje bi se mogle primjeniti na aktuelne svjetske krize?

Vidjeli smo da za sve treba vremena. Imamo trupe na Kosovu i policijsku misiju EU. Ne smijemo te zemlje prerano prepustiti same sebi. Ponekad, i pored našeg prisustva u tim zemljama, progres se odvija puževim korakom, pogledajte samo Bosnu i Hercegovinu. Nakon izbora u jesen moramo vidjeti da se politički proces tamo nastavi. U BiH se mora još puno toga uraditi. Jako je bitna i integracija zemalja u regionu. Zato smo i pozvali premijere i ministre da bi poboljšali kooperaciju među svojim zemljama. Njihovi građani žele i poboljšanje saobraćajne strukture, kako bi lakše i brže putovali iz jedne u drugu zemlju. To će ojačati zajedništvo nekada zaraćenih zemalja i naroda. Samo susretima je moguće ostvariti promjene. To smo doživjeli u Evropi za vrijeme Hladnog rata i to načelo možemo primjeniti i danas na sve regione svijeta.

Tokom posljednjih mjeseci u Njemačkoj se vodi diskusija o njenom međunarodnom angažmanu. Njemačka se angažuje na Balkanu, u konfliktu u Ukrajini. Zar Njemačka već ne poduzima dovoljno. Pitanje koje se postavlja je gdje je granica tog angažmana?

Pitanje šta mi na tom polju radimo zavisi od konflikata u svijetu. U Iraku, Siriji i na Bliskom istoku, su izbili konflikti. Od nas se traži da se angažujemo za našu sigurnosti. To ne znači da se mi miješamo u unutrašnje poslove drugih zemalja. Mi se moramo zapitati šta je u njemačkom interesu, gdje postoje humanitarni interesi, gdje se hrišćani i jezidi protjeruju. Naš Ustav kaže da je ljudsko dostojanstvo nedodirljivo. To ne važi samo za nas Njemce nego i za sve druge ljude na svijetu. Od kraja Hladnog rata i ujedinjenja Njemačke prešli smo dug put. Početkom devedestih smo se još pitali smije li naš osmatrački brod biti u Jadranu, kasnije smo se sami uključili u misiju u Afganistanu. I danas smo uključeni u borbu protiv terorizma. Opasnost još nije prošla i stoga ćemo se u tom pravcu i dalje angažovati.

Intervju vodio: dr. Cornelius Adebahr