Njemačka i Izrael – uhodan, ali složen odnos
15. mart 2020
Istorijski susret je izgledao gotovo slučajno: obojica – i njemački kancelar Konrad Adenauer i izraelski premijer David Ben Gurion, upravo su bili na putovanju u SAD i odlučili su da se sastanu 14. marta 1960. Samo 15 godina poslije Holokausta, oni su uspjeli u nečemu što je bilo zapravo nezamislivo: predstavnik naroda počinilaca se našao za stolom sa predstavnikom naroda žrtava. Dva državnika su tog dana postavili temelje na kojima i danas počiva njemačko-izraelski odnos.
A taj odnos je od početka bio opterećen. Zločin stoljeća – holokaust – sa šest miliona ubijenih Jevreja, početkom pedesetih godina je svaku međusobnu razmjenu činio nemogućom. U izraelskim pasošima je stajala napomena: „Važi za sve zemlje osim Njemačke". Trgovina sa Njemačkom je bila zabranjena. I danas je funkcija ambasadora u Njemačkoj jedina koju izraelske diplomate smiju da odbiju. Ali i na njemačkoj strani, interesovanje za mladu jevrejsku državu je bilo malo. Jedna anketa Instituta za demoskopiju u Alenzbahu je pokazala da je samo jedanaest odsto ispitanih bilo za to da Izrael dobije finansijsko obeštećenje.
Poznati izraelski pisac Amos Oz jednom je, citirajući svoju majku, ovako sažeo odnose između dvije države: „Ako Nijemci ne oproste sebi, onda ćemo im mi jednom možda malo oprostiti. Ali ako oproste sebi, onda im nećemo oprostiti". S obzirom na to, danas kao besprimjerno uspješna priča važi činjenica da u Berlinu živi, kako se procjenjuje, oko 10.000 Izraelaca, da između dvije zemlje postoji odlična ekonomska saradnja i da ih povezuju bezbrojni programi razmjene.
A kako je trnovit bio put koji su dotle morali da pređu Izrael i Njemačka – to pokazuje i pogled na njihove najviše šefove vlada. Jer, konstelacije tih moćnih državnika i državnica mnogo govore o stanju u kojem se u cjelini gledano nalaze njemačko-izraelski odnosi.
Osnove
Konrad Adenauer i Ben Gurion su se pobrinuli za početak – dva gospodina u poodmaklom dobu su vodili svoje mlade države sa pragmatizmom i smislom za realnu politiku. To su osobine koje su ih i dovele za pregovarački sto.
Još 1952. su Adenauer i Ben Gurion, i pored dijelom velikog otpora u svojim zemljama, potpisali Sporazum o nadoknadi kojim se Njemačka obavezala da plati Izraelu robu i uslužne djelatnosti u vrijednosti od 3,45 milijarde maraka. Adenauer se lično brinuo da isplate stignu tačno na vrijeme. Tako je stvorio povjerenje koje je naposljetku i omogućilo da dođe do susreta sa izraelskim šefom vlade.
Bivši direktor kancelarije fondacije Konrad Adenauer u Izraelu, Mihael Borhard, u svojoj knjizi „Nemoguće prijateljstvo; David Ben Gurion i Konrad Adenauer", kancelara opisuje kao „porajnsko-katoličkog cionistu". On kaže da je Adenauer još od 20-ih godina osjećao duboko interesovanje za jevrejstvo i povezanost s njim. Ben Gurion je, s druge strane, znao da mu je novac iz Njemačke potreban za razvoj njegove mlade države. Kombinacija to dvoje je omogućila da počne i nemoguće prijateljstvo dvije zemlje.
Kriza – Begin i Šmit
I pored dobrih odnosa Adenauera i Ben Guriona, odluka o ponovnom uspostavljanju diplomatskih odnosa nije donijeta za vrijeme njihovih mandata. Tek 1965. godine, sa Ludvigom Erhardom na njemačkoj, i Levijem Eškolom na izraelskoj strani dvije zemlje su zvanično stupile u diplomatske odnose. Tada je postavljen siguran temelj, mada je građevina ostala osjetljiva. To se jasno pokazalo kada su šefovi vlada bili Helmut Šmit i Menahem Begin.
Njih dvojica se nisu podnosili. Beginovi roditelji su ubijeni u Holokaustu. Begin se protivio pomenutim isplatama nazivajući ih „krvavim novcem". Šmita, bivše goficira Vermahta, Begin je optuživao da je lično učestvovao u ratnim zločinima. Šmit je ogorčeno odbacivao te tvrdnje i nikada nije otišao u službenu posjetu Izraelu. Izrazio je spremnost samo da ode u privatnu posjetu nakon što je Begin otišao s vlasti. Za vrijeme Šmita i Begina, pokazalo se koliki je jaz između dvije zemlje. Zavladalo je ledeno doba, koje je prošlo tek kada je kancelar postao Helmut Kol.
Kol i Rabin/Šamir
Za vrijeme dugog boravka Helmuta Kola na funkciji kancelara, u Izraelu su jedan drugog odmijenila četiri premijera. Premijer Jicak Šamir je otvoreno izrazio strahovanje da bi ujedinjena i jaka Njemačka mogla da iskoristi priliku i ponovi Holokaust nad Jevrejima. Kol mu je na to uputio pismo u kojem je odlučno odbacio takve tvrdnje i napisao da one ne idu zu današnju Njemačku koja je naučila dovoljno iz svoje istorije. A onda je došlo i njemačko ujedinjenje koje nije pomutilo njemačko-izraelske odnose.
A danas?
Već više od jedne decenije, u svojim zemljama vladaju Angela Merkel i Benjamin Netanjahu. Njih dvoje ne povezuje prijateljstvo, iako je kancelarka još 2008. rekla da je bezbjednost Izraela državni rezon Njemačke, što je u Izralu primljeno s velikim odobravanjem.
Diplomatski odnosi su se na kraju svega uhodali. No, i pored toga, pečat istorije je i dalje odlučujući u tom odnosu, kako je to rekla ambasadorka Njemačke u Izraelu Suzane Vazum-Rajner. „Holokaust je za mene uvijek tema. Toga sam svjesna s kim god razgovarala".
On kaže da u njene najvažnije zadatke spada pridobijanje Izraela za Njemačku spoljnu politiku, i s druge strane, objašnjavanje izraelskih gledišta u Njemačkoj. Poslije 60 godina, ona je time nastavila tradiciju koju su počeli Konrad Adenauer i David Ben Gurion, daleko od očiju javnosti, u jednom njujorškom hotelu.