"Niko ne želi da se vrati"

Deutsche Welle: Gospodine Simon, gdje se trenutno nalazite i šta se tu događa?

Friedhelm Simon: Trenutno sam u malom mjestu Zakho u sjevernom Iraku u blizini turske granice. Ovuda su posljednjih dana prošle mnoge izbjeglice, najvećim dijelom Jezidi. Procjenjuje se da se u ovom regionu zadržalo oko 150.000 izbjeglica. Oni su u nuždi smješteni u škole i u nedovršene objekte ili su na benzinskim pumpama izgradili svoje kampove. Uslovi su zaista loši. Ovdje ne postoji zvanično podjela hrane. Ljudima koje smo sreli pomoć pružaju komšije koje im daju hranu, kao što je voće. Do sada je stanovništvo bilo veoma susretljivo prema izbjeglicama, ali ne znamo do kada će to tako ostati.

Vaša organizacija planira proširiti akcije pomoći. Kako bi to trebalo izgledati u konkretnom slučaju i šta je trenutno najpotrebnije?

Mi ćemo sada početi sa organizacijom pomoći za 2.800 familija. U prvom redu ćemo podijeliti pakete sa hranom u kojima su najvažnije namirnice poput soli, šećera, tjestenine, riže, koji bi im mogli biti dostatni za oko jedan mjesec. Većina familija posjeduje osnovno posuđe za pripremu jela. Oficijelne pomoći ovdje nema, čak ni sa kurdske strane, jer su ljudi ovdje preopterećeni. Ovdje je jednostavno mnogo onih koji se ni u kom slučaju ne žele vratiti nazad.

Kako trenutno funkcioniše koordinacija pomoći na licu mjesta? Postoje lli lokalni partneri i kako funkcioniše saradnja?

Veoma dobro sarađujemo sa jednom turskom organizacijom, sa kojom smo i prošle godine sarađivali tokom humanitarnih akcija na sirijskoj granici. Njihovi saradnici organizuju podjelu hrane i brinu se o tome da sve bude sortirano i zapakovano. Bez te logističke podrške mi ne bismo mogli djelovati.

Sve se više zna o stravičnim zločinima pripadnika "Islamske države". Imate li osjećaj da su mnogi od tih ljudi traumatizovani?

Mnogi od njih su u potpunom šoku. Oni svjedoče o strašnim zločinima koje mogu i dokumentirati, jer su ih snimali svojim mobilnim telefonima. U izbjegličkim kampovima su mi pokazivali fotografije na kojima se mogu vidjeti tijela sa odrubljenim glavama. Riječ je o onima koji su se usprotivili prelasku na islam. Takvo šta ja još nisam vidio, iako sam u kriznim područjima proveo dosta vremena. A kada još pomislim da se i u Njemačkoj od strane islamista napadaju jezidi koji demonstriraju u znak podrške svojoj braći po vjeri, to je tek zastrašujuće.

Kada se pogleda kroz šta su ti ljudi sve prošli, da li je uopšte moguće pretpostaviti da će se oni vratiti u svoje nekadašnje domove?

Ne. Ja još nisam sreo nikoga ko je spreman da se ponovo vrati. Čak i oni koji su se uspjeli probiti do kurdskih područja žele nastaviti put ka Turskoj. Oni imaju paničan strah od prodora islamista u taj region. Oni jednostavno žele otići što dalje odavde, najčešće ka Evropi.

Kakvu perspektivu imaju izbjeglice koje se tu nalaze? Gdje su sada smještene? Mogu li tamo ostati?

Problem je u tome šta uraditi s tim ljudima? Narednih sedmica će stići zima i u ovom regionu će postati veoma hladno. U tom kratkom vremenskom periodu teško se mogu izgraditi kampovi za sve te ljude. Ni lokalne vlasti ne znaju kako da izađu na kraj sa navalom tolikih ljudi. Oni se u borbi s tim problemom osjećaju ostavljenim na cjedilu. A i turska vlada trenutno ima dovoljno problema sa zbrinjavanjem sirijskih izbjeglica. Mnoge izbjeglice iz Iraka ne mogu preći tursku granicu jer su im islamisti oduzeli pasoše. Oni jednostavno ne znaju kuda dalje.

Njemačka vlada je odobrila pomoć za sjeverni Irak i Bundeswehr je već isporučio 36 tona pomoći. U narednim sedmicama trebalo bi uslijediti još pomoći. Da li je nešto od toga stiglo u taj region?

Do nas ovdje na tursko-iračkoj granici još ništa od toga nije stiglo. Niko nas još nije pitao šta nam je ovdje najpotrebnije. Pretpostavljam da je pomoć poslana u Erbil i da su je mjesne vlasti podijelile u tom području. Mi smo jedini koji djeluju u ovom regionu i ovdje nema međunarodnih humanitarnih organizacija. Pomoć koju mi djelimo izbjeglicama potiče isključivo od privatnih donacija.

Friedhelm Simon više od 30 godina koordinira humanitarnu pomoć u kriznim područjima u Africi i Aziji, najčešće tokom građanskih ratova i prirodnih katastrofa. Ranije je radio za "Svjetski programza hranu" a posljednjih 15 godina radi za organizaciju "Help", koja u sjevernom Iraku trenutno sa prehrambenim artiklima snabdijeva oko 14.000 prognanika.