Nije to bio Putinov Mundijal
15. juli 2018
Da li je ovaj Mundijal promijenio Rusiju? Da. Trajno? Neće biti. Ali, zbog ovog turnira, ta zemlja je bar na mjesec dana bila šarena a ne siva, vesela a ne namrgođena, hrabra a ne strašljiva. Kako za spoljni svijet tako i za ljude koji ovdje žive. Čak i kada sam ovih dana među mnogim bojama navijača vidio sivu boju ruske policije, nije mi kao prvo padalo na pamet ograničavanje slobode mišljenja. Već – bezbijednost ove sportske svetkovine, kojom je Rusija majstorski vladala. Sa uspjehom.
Ruske metropole kao evropski gradovi
Taj uspjeh je postignut jedinstvenom mješavinom bezbijednosti i opuštenosti koja je Moskvu i druge gradove Mundijala pretvorila u prave evropske gradove. Sve je bilo pokriveno mrežom brzog interneta, u metrou su utakmice uživo prenošene, ruska željeznica je navijačima stavila na raspolaganje besplatne vozove, na ultramodernim autobuskim stanicama su mogli da se pune mobilni telefoni; od toga su svi profitirali. Ali, mnogo važnije je bilo nešto drugo: osjećaj da čovjek može da bude inakav kakav hoće.
Na terasi bara je svako mogao da viče „gol!", i da spontano grli prijatelje – iz radosti ili za utjehu. Da igra na trotoaru, da pjeva, i, da, da slobodno pije alkohol, ne morajući da uvija flašu u novinski papir. Da flertuje sa Brazilcima – uprkos upozorenjima moralnih apostola u Dumi. Da na selu sa Meksikancima nazdravlja za svjetski mir i da se poslije toga vrati u grad na traktoru.
Da iskopa svaku riječ koju još može da izgovori na engleskom kako bi ozlojeđenom navijaču iz Saudijske Arabije objasnio da Novgorod u kojem se obreo nije Nižnji Novgorod u koji je zapravo trebao da dođe da bi gledao utakmicu svoje reprezentacije. I da onda pomogne tom navijaču da promijeni svoju kartu za prevoz, da mu tutne u ruke teglu kiselih krastavaca iz domaće radinosti i da mu poželi srećan put u pravi Novgorod – sve to je bilo ovo Svjetsko prvenstvo koje je pripadalo prije svega narodu, a ne državi.
Fudbal koji daje nadu
Ovo nije bilo Svjetsko prvenstvo Vladimira Putina, kako je turnir često nazivan, jer, iako je predsjednik Putin kao šef države nosio odgovornost za organizaciju, on nije mogao da naredi svojim sunarodnicima da se tako srdačno, gostoprimljivo i dobronamjerno ponašaju. Tačno je da od Prvenstva profitira i Putin koji je na Zapadu politički izolovan i sankconisan. Ali ne samo on. A za legitimaciju sistema koji je uspostavio u svojoj zemlji, sigrno mu nije potrebno prvenstvo svijeta u fudbalu.
Uz svu euforiju, ovaj Mundijal neće trajno olakšati život Rusa. Ni politički ni ekonomski. Naprotiv: vlada je prije i za vrijeme SP progurala nekoliko zakona koji će tu svakodnevicu otežati. Ali, fudbal je dao nadu da ta zemlja jednog dana neće biti povezivana samo sa Skripaljem, Donbasom i sankcijama. Nadu u to da se poslije finala neće desiti nešto što podsjeća na dramatične događaje poslije Olimpijskih igara u Sočiju 2014. kada je Rusija odjednom prisvojila Krim.
Da ruski pozorišni režiser Kirili Srebrenikov, koji je u kućnom pritvoru, neće biti odveden u zatvor, i da će ukrajinski režiser Oleg Senzov, koji se nalazi u jednom ruskom kaznenom logoru, biti razmijenjen za ruske zarobljenike u Ukrajini. Da Rusija, koja je svijetu prezentirala svoje nasmijano lice, sada tom svijetu neće ponovo pokazati zube.