Nije pitanje kada u EU, nego kako?

Poslije pet mjeseci pauze u dijalogu o normalizaciji odnosa Srbije i Kosova, u trenutku kada su se svi pitali da li će se razgovori u Briselu uopšte nastaviti, predsjednici Aleksandar Vućič i Hašim Tači po prvi put su sa sastanka u Evropskoj službi za spoljne poslove izašli sa istom porukom. Prema rječima i jednog i drugog, dijalog Srba i Albanaca ulazi u „novu fazu". Za Vučića to podrazumjeva „ozbiljnije i hrabrije razgovore o budućim odnosima Beograda i Prištine", a za Tačija razgovore koji bi trebalo da vode ka „normalizaciji i pomirenju u korist dvaju naroda".

I dok su dvije strane uz podršku Evropske unije krenule u pripremne radnje za „novu fazu" dijaloga, u Centru za evropsku politiku u Briselu pitaju se da li to što je rečeno znači da dosadašnji dijalog i dogovori proistekli iz njega nisu bili dovoljno ozbiljni i konkretni, niti u cilju normalizacije odnosa Srba i Albanaca? „'Ozbiljno i konkretno' zvuči dobro, ali kao i obično, moramo da vidimo dijela", kaže za DW Korina Stratulat, ekspertkinja za Balkan u Centru za evropsku politiku.

Filtrirane informacije o rezultatima dijaloga

Dijalog Beograda i Prištine o normalizaciji odnosa uz posredovanje Evropske unije zvanično je počeo 8. marta 2011. godine. Formati dijaloga su se u godina za nama mijenjali. Mijenjale su se i vlade koje su pregovarale, a veliki dio Briselskog sporazuma postignutog 2013. godine, nikada nije zaživio u praksi. Kada je riječ o sveobuhvatnoj normalizaciji odnosa Srba i Albanaca, koliko ove godine ponovo smo imali priliku da vidimo tenzije koje su podrazumjevale ne samo povišenu retoriku, već i upotrebu specijalnih bezbjedonosnih snaga Kosova, hapšenje lidera kosovskih Albanaca Ramuša Haradinaja po srpskoj potjernici, zabrane ulaska zvaničnika jedne i druge strane na teritoriju Kosova, odnosno Srbije.

U Centru za evropsku politiku upozoravaju da će dogovori između Srba i Albanaca ostati teško primjenjivi ukoliko se zadrži dosadašnji princip netransparentnog karaktera razgovora koji političarima sa obje strane dozvoljava da iz Brisela odu kući i na različite načine građanima predstave ono što je dogovoreno – a sve onako kako im odgovara za njihove unutrašnjopolitičke prilike. Pitanje koje se trenutno postavlja jeste koliko će transparentno i konkretno moći da se u „novoj fazi" razgovara o „suštini odnosa", pitanju koje se do sada ostavljalo po strani upravo zbog potpuno različitih i nepomirljivih stavova Beograda i Prištine. U Briselu dodaju da ni Srbi ni Albanci ne bi trebalo od Evropske unije da očekuju da ona bude ta koja će im dati „odgovor" ili „konačnu presudu" kada je u pitanju budućnost odnosa Srbije i Kosova.

„Koliko god Evropska unija željela da u tom procesu ostane neutralna, njene namjere neizostavno će se filtrirati iz ugla nacionalnih politika u Srbiji i na Kosovu, kao favorizujuće za jednu ili drugu stranu. Takva vrsta 'dvosmislenosti' sa svih strana pokazuje se kao manje konstruktivna nego što se to u početku očekivalo. Uz to, trebalo bi uzeti u obzir i činjenicu da trenutno ne postoji alternativni način na koji bi Srbija i Kosovo mogli da razgovaraju na ovom nivou i o ovakvim pitanjima", zaključuje Stratulatova.

Kada i kako do članstva u EU?

Iako je posljednji sastanak predsjednika Srbije i Kosova u Briselu imao „neformalan karakter" s ciljem da pokaže da dijalog živi i da ima budućnost, on je donio i jedan veoma „formalan zahtjev". Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić zatražio je od Evropske unije da ubrza proces integracije Srbije i da kaže „kada će Srbija tačno ući u EU".

Poznavaoci briselskih i balkanskih prilika napominju da je taj zahtjev uslijedio u situaciji kada EU s jedne strane drži Zapadni Balkan u fokusu iz strateških i bezbjednosnih razloga, a s druge, postoji neizvjesnost oko formiranja vlade na Kosovu, a samim tim i nastavka dijaloga Beograda i Prištine. To naravno uslovljava i napredak Srbije na putu ka EU. Oni koji prate proces proširenja podvlače činjenicu da je Evropska unija zbog geopolitičkih pitanja i ranije donosila odluke o primanju u članstvo neke zemlje po „bržem postupku" i dodaju da „gdje ima političke volje – sve je moguće". Istovremeno, zvanični Brisel na Vučićev zahtjev odgovara da brzina evropskog puta Srbije zavisi od same Srbije i uspješne primjene reformi.

„Evropska unija uvijek je bila vrlo jasno u stavu da Srbija ima evropsku budućnost", u izjavi za DW izvjestilac Evropskog parlamenta za Srbiju Dejvid Mekalister. „Pozdravljam ponovljenu opredijeljenost predsjednika Aleksandra Vučića da zemlju vodi ka strateškom cilju ulaska u EU. Reforme koje je Srbija preduzela već su dovele do otvaranja deset poglavlja u pristupnim pregovorima, ali su dovele i investicije važne za privredu zemlje i za zapošljavanje. Brzina pristupnih pregovora Srbije zavisiće od napretka u primjeni reformi", ponavlja Mekalister.

Kako funkcioniše „povezivanje"?

U briselskom Centru za evropsku politiku kažu da do „ubrzanja" EU-puta Srbije može doći ukoliko bude „ubjedljivih rezultata" ili „događaja" koji mogu ubijediti zemlje-članice da ubrzaju taj proces. „Teško je zamisliti da će se stvari odvijati brže za Srbiju ili region, ukoliko zemlje-članice EU ne budu uvidjele da postoji neka vrsta urgentnosti. Konkretni rezultati u procesu pristupanja mogu da doprinesu bržem napretku Srbije, ali uvijek će prevagnuti strateški uvid u prilike. Istovremeno, 'strateški uvid' – koliko god da se na kraći rok može vidjeti pozitivno, donosi dugoročne posljedice izazvane pravljenjem kompromisa oko nekih bitnih aspekata članstva", upozorava Stratulatova.

Predsjednik Srbije najavio je da će o nastavku evrointegracija Srbije razgovarati tokom ovog mjeseca i s predsjednikom Savjeta EU Donaldom Tuskom. Pitanje je da li će Tusk moći Vučiću da dâ odgovor na pitanje kada bi Srbija mogla da postane članice Unije. I diplomate i analitičari u Briselu slažu se u ocjeni da takve prognoze nisu moguće.

„Vremenski okvir (za ulazak u EU) danas je čak manje jasan – ne samo za Srbiju, već za cio Zapadni Balkan", podsjeća analitičarka Korina Stratulat. „Trenutno se više pažnje daje povezivanju, nego terminima za ulazak u Uniju. To i ne bi bila tako loša politika da model ekonomskog i političkog povezivanja između EU i Zapadnog Balkan funkcioniše. Za sada se to 'povezivanje' zasniva na rješavanju kriza. Zato, kada govorimo o proširenju, pitanje 'kada' jeste bitno, ali je pitanje 'na koji način' – odlučujuće".