Nema saveza SAD i Rusije u Siriji

Skoro istovremeno pojavile su se vijesti da su se Sjedinjene Američke Države i Rusija sporazumjeli o direktnom vojnom dogovaranju na terenu kako bi se izbjegli incidenti u vazdušnom prostoru iznad Sirije, ali i da ruski predsjednik Vladimir Putin dočekuje u Moskvi sirijskog vlastodršca Bašara al Asada. Da li je to početak rusko-američke koalicije u sirijskom konfliktu? Da li je time rješenje na pomolu, a time i kraj izbjegličke krize koja je ogroman izazov za Evropu, ali prije svega za Njemačku? Ni u kom slučaju!

Ruska politika moći

Naime, ni Rusija ni SAD nemaju prioriteni interes da se izbjeglička kriza u Evropi okonča. I za jedne i za druge je riječ o politici moći, kao i o očuvanju nacionalnih interesa na Bliskom istoku. Na unutrašnjopolitičkom planu, Kremlj želi da inscenira uspješnu vojnu intervenciju u Siriji i time skrene pažnju sa ekonomske krize. U tom smislu, borba protiv „Islamske države“ u Siriji zamjenjuje propagandnu sliku neprijatelja kao „fašista u Ukrajini“.

Spoljnopolitički gledano, radi se o ruskom uticaju na Bliskom istoku i Kremlj se odlučio da po svaku cijenu sačuva Asada na vlasti. Asad prvi put od 2011. putuje u inostranstvo i to kod Putina u Moskvu. To je jasan signal za takvu rusku politiku. Naivan je svako onaj ko smatra da će Putin odustati od Asada.

Međutim, ruska bliskoistočna politika ne obuhvata samo odnos prema Asadu. Moskva se faktički priključila šiitskoj osovini (Iran, Irak, Asadova Sirija, Hezbolah u Iranu), i to protiv sunitskih sila u regionu koje predstavljaju države Golfskog zaliva i deo Iraka i Sirije koji kontroliše IS.

Pogrešno tumačenje američke politike

Ne samo ruska, već i američka politika na Bliskom istoku višekratno je pogrešno tumačena. Pozivajući se na tradiciju iz prethodnih decenija često se smatralo da će se SAD u regionu uvijek snažno vojno angažovati.

Međutim, američka politika je pod predsjednikom Obamom, zbog fijaska intervecionističke politike u Avganistanu, Iraku, pa dijelom i u Libiji, podvukla crtu i pod jakom unutrašnjopolitičkom kritikom revidirala bliskoistočnu politiku. Vašington se, naime, koncentriše na najvažnije nacionalne interese, dakle na bezbjednost Izraela i sprečavanje atomskog naoružavanja Irana, što se sa istorijskim sporazum ovog ljeta i desilo.

Za razliku od prijašnjih vremena, za SAD nisu toliko važni ni Irak, čije državno rukovodstvo ionako više slijedi Teheran nego Vašington, ali ni Saudijska Arabija. Na osnovu revolucije dobijanja nafte iz škriljaca, Amerikanci su po prvi put od naftne krize iz sedamdesetih godina prošlog vijeka, sposobni da sami zadovolje svoje energetske potrebe. Sve to je osnova za uzdržanu bliskoistočnu politiku pod Obamom, a ne njegovo navodno oklijevanje ili njegova slabost.

Otud se ne može računati ni sa rusko-američkim savezom u Siriji. Zašto bi Amerikanci učinili takvu uslugu Rusiji? Mnogo je vjerovatnije da bi trebalo računati sa daljim smanjivanjem američkog angažovanja u Siriji.

Dakle, vjerovatnije je da će se SAD držati po strani, dok će Rusija biti uvučena u šiitsko-sunitski vjerski rat sa neizvjesnim ishodom. Moskva će morati da pripazi da ne ponovi američka iskustva iz regiona. Za Evropu sve ovo znači da će se izbjeglička kriza, zbog vojne eskalacije, i dalje zaoštravati.