Nema pravde za žrtve silovanja

„Sjećam se svega, a voljela bih da se ne sjećam. Sjećam se mučenja. Tukli su me dok više nisam bila u stanju da ustanem. Oni (vojnici koji su je držali) bi došli i odveli me u sobu kod silovatelja. Bila sam tamo tri mjeseca... Sanjam svake noći o tome šta se dogodilo. Vratila sam se u kuću svog sina. Živim s njim, njegovom ženom i njihovom petogodišnjom kćerkom. Jedva preživljavamo. Živimo od moje penzije“, rekla je M. istražiteljima Amnesty Internationala. Ova organizacija dokumentirala je stotine sličnih svjedočenja na području sjeveroistočne Bosne. Prema različitim procjenama, u BiH je tokom proteklog rata silovano između 20.000 i 50.000 žena.

Izvještaj Amnesty Internationala „Stari zločini, ista patnja: nema pravde za žrtve zločina silovanja u ratu u sjeveroistočnoj Bosni“ obuhvata trenutnu situaciju u kojoj se nalaze žene koje su preživjele silovanje u toku rata, a koje žive na području Tuzlanskog kantona. „Tuzla je tokom rata od 1992. do 1995. godine smatrana utočištem u koje su se sklonile hiljade žrtava seksualnog nasilja koje su počinile srpske oružane snage. Veliki broj njih je tu i ostao nakon rata jer nisu bile u mogućnosti ili nisu željele da se vrate u svoje domove u Republici Srpskoj u kojoj sada većinom žive pripadnici srpske nacionalnosti“, navodi se u izvještaju.

Kako vlasti u BiH brinu o žrtvama seksualnog nasilja počinjenog tokom rata?

Žrtve su Amnesty Internationalu istakle ozbiljne fizičke i psihičke probleme sa kojima se susreću, uključujući post-traumatski stresni poremećaj, anksioznost, spolno prenosive bolesti, hipertenziju i nesanicu. Vrlo mali broj intervjuisanih žrtava ima zdravstveno osiguranje, a većina ne može plaćati lijekove. Prema podacima Amnesty Internationala, od nekoliko desetina hiljada dokumentiranih slučajeva seksualnog nasilja, manje od 40 je procesuirano pred sudom u Haagu i domaćim sudovima. „Složenost pravosudnog sistema u BiH i nedostatak resursa onemogućava napredak u rješavanju krivičnih djela uskraćujući tako žrtvama pravo na pravdu“, piše u izvještaju.

Tek prije dvije godine, nakon pritiska lokalnih i međunarodnih organizacija civilnog društva, vlasti BiH su se obavezale da će kroz izradu „Državnog programa za žene žrtve seksualnog nasilja počinjenog u toku i nakon rata“ omogućiti žrtvama da ostvare svoja prava. Amnesty International konstatira da program nije ni usvojen „zbog kontinuirane političke blokade na državnom nivou“. Zamjenica direktora Programa za Evropu i centralnu Aziju Amnesty Internationala Jezerca Tigani kaže da „nova vlada formirana krajem 2011. godine tek treba da izrazi spremnost za usvajanje i provođenje obaveza koje je prethodna vlada preuzela“.

Do sada su se žrtve morale oslanjati na psiho-socijalnu i zdravstvenu pomoć ženskih nevladinih udruženja iz Tuzle. „Trebalo je više od decenije da vlasti u BiH prihvate međunarodnu obavezu koju imaju prema žrtvama silovanja počinjenih u ratu. Koliko će im vremena trebati da prevaziđu političke blokade i neslaganja u vezi sa podjelom nadležnosti između države i lokalnih vlasti radi provođenja preuzetih obaveza? Koliko će još dugo hiljadama žrtava govoriti da moraju čekati na zadovoljenje pravde, istine i reparacije?“ Na pitanja Amnesty Internationala bh. vlasti još nemaju odgovore. Nove vlade u BiH su „tek formirane“ i imaju druge „političke“ prioritete.

Autor: Samir Huseinović

Odg. ured.: Senad Tanović