Nema pasoša – nema prisilnog povratka iz Njemačke?
2. april 2018
Džon O. (ime izmijenjeno) je 2014. godine dobio pismo u kojem stoji da je njegov zahtjev za azil odbijen. Nigerijac je u Njemačkoj već tri godine. Ured za strance hoće da vrati Džona O. u njegovu matičnu zemlju. Ali to ne ide, zato što kaže da mu je pasoš ukraden. Bez putne isprave nema vraćanja iz Gornje Bavarske u Nigeriju. „Duldung (trpljeni boravak, prim. red.) mu se produžava svakih mjesec dana", kaže pravnik Lotar Pancer, koji savjetima pomaže 41-godišnjem Nigerijcu. „Svakog mjeseca mora da ide u ured kako bi mu se produžio boravak", kaže Pancer u razgovoru za Dojče vele.
Džon O. je jedan od više stotina hiljada stranaca u Njemačkoj čiji je zahtjev za azil odbijen. Njih ne deportuju – zato što su bolesni, zato što nema bezbjednog puta da bi se vratili u zemlju iz koje su došli, zato što se u njoj vodi rat ili zato što važe za osobe bez države. Ili, kao u slučaju Nigerijca iz Gornje Bavarske, zato što im nedostaje pasoš ili drugi dokument.
„Odgovori su rijetki"
Prema podacima Ministarstva unutrašnjih poslova, prošle godine je 65.000 ljudi trebalo da napusti Njemačku, ali do toga nije došlo, zato što nemaju dokumente. Skoro dvostruko više nego godinu dana ranije. Taj porast je u vezi sa dolaskom velikog broja izbjeglica 2015. i 2016. godine, kaže Ernst Valter, predsjednik policijskog sindikata. Za deportaciju onih koji su dužni da napuste zemlju zadužena je savezna policija. „Ali to ima veze i sa tim da sve više njih pokušava da prikrije svoj identitet, kako ne bi bili izloženi opasnosti od deportacije", kaže za DW Valter. „A mi kao služba smo tu da uspostavimo vladavinu prava. Naravno da je nedopustivo da neko ko baci svoj posoš i krije svoj identitet ima pravo da ostane u zemlji, a da moraju da se vraćaju oni koji su pošteni.”
Pročitajte i ovo: U BiH se vraća na tisuće deportiranih migranata
Zato je važno razjasniti porijeklo i identitet osoba kojima je odbijen zahtjev za azil i obezbijediti provizorne pasoše, kaže Valter. Savezna policija je za to naročito adekvatna, jer je u stalnom kontaktu sa policijskim službama drugih zemalja, poput Maroka. Prema internom izvještaju Ministarstva unutrašnjih poslova, koji citiraju listovi medijske grupe Funke, saradnja sa stranim službama se često odvija veoma otežano. U Indiji je „obrada zahtjeva za izdavanje pasoša ili spora ili je nema", i Pakistanu „kasni", u Libanu su „odgovori na zahtjeve krajnje rijetki", navodi se.
Pritisak iz Berlina
Ministarstvo unutrašnjih poslova zato želi da poveća pritisak na zemlje porijekla koje nisu kooperativne – jer je izostanak dokumenta trenutno najčešći razlog za „Duldung". Sredstva za izvršenje pritiska mogu biti „politika koja se tiče razvojne pomoći ili vizne politike", kaže portparol ministarstva Jahanes Dimrot. Nastoje da se iskoriste „sve mogućnosti bilateralnog odnosa". Na kraju krajeva, zemlje porijekla su obavezne da nazad prime svoje državljane.
Hoće li Njemačka uskratiti razvojnu pomoć zemljama, ukoliko ne one bude izdavale pasoš ljudima koji su obavezni da napuste Njemačku? U ministarstvu za razvojnu pomoć takve ideje nailaze na malo podrške. Tamo se više radi na pozitivnim podsticajima. Do 500 miliona eura godišnje bi trebalo izdvojiti za otvaranje radnih mjesta i mjesta za školovanje, za povratnike u Iraku, Nigeriji, Avganistanu i drugim zemljama. Time ministar Gerd Miler iz Hrišćansko-socijalne unije (CSU) želi da podstakne od 20.000 do 30.000 azilanata godišnje da se dobrovoljno vrate u svoje zemlje, najavio je u intervjuu za list „Augsburger algemajne".
Saradnja kao obaveza
Ali nije svaki stranac bez pasoša namjerno uništio svoju putnu ispravu. Često se dešava da krijumčari izbjeglicama uzmu dokumente, kaže Klaus-Ulrih Prels iz Savjeta za izbjeglice u Kelnu. Zbog straha od policije i vojske u matičnoj zemlji, neki ljudi uništavaju dokumente već na samom odlasku iz zemlje, kao što je slučaj u Eritreji.
„Naravno da posoš treba i mora da se pokaže ukoliko postoji, kako bi od početka bio utvrđen identitet", kaže Presl za Dojče vele. „Ali sam pasoš nije dovoljan da bi neko bio prisilno vraćem iz zemlje, neophodni su i drugi razlozi." Presl upozorava ljude koji su podnijeli zahtjev za azil da ne daju pogrešne informacije njemačkim službama. To bi poslije moglo da im se obije o glavu, kada kasnije, dobro integrisani treba da dobiju pravo na boravak. „Tada ljudi dolaze u savjetovališta i kažu da su izmijenili slova u imenu ili datum rođenja. To onda postaje problem jer je zataškavanje ličnog identiteta u mnogim slučajevima razlog da se ne odobri pravo na boravak."
Pročitajte i ovo: Novčane premije za dobrovoljni povratak iz Njemačke
Ukoliko pasoš nestane, podnosilac zahtjeva za azil treba da pomogne u pribavljanju novog i da pomogne u rasvjetljavanju identiteta. Ukoliko neko ne ispuni tu obavezu, nadležne službe mogu da izvrše pretres stana, provjere sadržaj mobilnog telefona, kao i da izreknu kazne. U slučaju Džona O. na kuću je stigla kazna „zbog nedovoljnog pružanja pomoći u pribavljanju dokumenata". Uložio je žalbu, ali prošle sedmice Okružni sud je presudio: 700 eura kazna – mnogo novca za 41-godišnjaka. U međuvremenu je bio u nigerijskoj ambasadi i podnio je zahtev za novi pasoš.