„Nekako nosim svoj križ“

„Rođen sam 1963. godine u Ljubuškom, a u Mostaru živim već 40 godina. Prije rata sam bio zaposlen, ali sada ne radim i gotovo da nemam nikakvih primanja. Socijalnu pomoć je teško dočekati, a i ona ode na račune ili lijekove. Bio sam dragovoljac četiri ratne godine, a sada nemam šta da jedem. Da nije ove Pučke kuhinje i ovih dobrih ljudi koji tu rade, ne znam šta bi bilo sa mnom“, kaže Zdenko Vujičević.

Za vrijeme bivše Jugoslavije Zdenko je bio radnik mostarskog „Sokola“, jednog od mnogih preduzeća koja su nestala u vihoru proteklog rata. Priča kako su se u „Sokolu“ proizvodili borbeni avioni za potrebe bivše JNA (Jugoslavenske narodne armije). „Tu je radilo i do 8.000 ljudi, a plate su bile dobre. Preduzeće je propalo, a ja sam ostao bez posla kao 'tehnološki višak'. Jedno vrijeme sam živio sa roditeljima, ali oni su umrli“, kaže Zdenko za Deutsche Welle.

Sa Zdenkom smo razgovarali u prostorijama Pučke (narodne) kuhinje koja je smještena nedaleko od „Španskog trga“ u zapadnom dijelu Mostara, u ulici Kantarevac. Skromno zdanje ove ustanove okruženo je modernim stambeno-poslovnim objektima i javnim zgradama Grada Mostara. Direktor Pučke kuhinje Željko Slišković iz svog malog ureda daje upute užurbanim radnicima. Prvi korisnici već stižu po svoj obrok. Neki mole da ih ne fotografiramo.

Finansije iz budžeta „nisu dostatne“

„Nevolja ih je natjerala da dođu ovdje i pojedini ne vole da ih slikaju, što je i razumljivo“, kaže Slišković. Govori da je Pučku kuhinju formirao Grad Mostar kako bi se najugroženijim stanovnicima osigurao jedan obrok dnevno. „Dnevno pripremamo 220 obroka i dijelimo ih svakim danom. Rad nam otežava povećanje cijena i sve prisutnija socio-ekonomska kriza, kako u Mostaru tako i u drugim dijelovima BiH i regije“, kaže Slišković za Deutsche Welle.

Pučka kuhinja se finansira iz gradskog budžeta, a donošenje budžeta redovno kasni zbog poznatih političkih nesuglasica. „Što se tiče toga, nismo toliko ugroženi, jer se usvoji to privremeno finansiranje. Možda nas više pogađa slabije punjenje budžeta. Da se budžet više puni, možda bi i naša sredstva bila veća“, ističe Slišković.

Kako finansije iz budžeta „nisu dostatne“, uprava se snalazi i na druge načine. „Tu su i donacije, pomoć koju nam pružaju javna preduzeća, pojedinci i karitativne ustanove koje djeluju kako na području Mostara tako i u inostranstvu. Što se tiče korisnika kuhinje, važno je da nikada nikog nismo odbili. Niko nije vraćen odavde, a da nije dobio obrok“, kaže direktor Pučke kuhinje Mostar.

Teško je živjeti s jednim obrokom

No, jedan obrok dnevno i loša socijalna briga nisu dovoljni za dostojan život. Potvrđuje to i Zdenko Vujičević, čovjek s početka naše priče. Zdenko kaže da je Hrvat i katolik. Svjestan je da u BiH ima i Srba i muslimana koji, također, dolaze u javne kuhinje. Bilo da su Srbi, muslimani ili Hrvati, sve ih pogađa neadekvatan odnos vlasti. „Niko nikoga danas ne 'ferma', ni država ni grad. Ova kuhinja pomaže koliko može, ali ne može sve“, kaže Vujičević.

„Dan je dug, i sa jednim obrokom se jedva izdrži. Može dan ili dva, ali šta poslije? Nekad se snađem, prodam nešto na tržnici, pomognem nekome i zaradim neku marku, ali to nije dovoljno. Radio bih bilo šta pošteno, čistio bih ulice, ali ovi iz vlasti kažu 'imamo mi takvih koliko hoćeš'. Teško je danas naći posao, jer kažu da sam star. Star za posla, a mlad za penzije i zato nemam ništa. Ipak, nekako nosim ovaj svoj križ“, kaže Zdenko.

Javnih kuhinja ima u gotovo svim većim gradovima u BiH, a broj njihovih korisnika varira. Prema podacima raznih organizacija, među kojima i Svjetske banke, u BiH oko 18 posto stanovništva živi ispod granice siromaštva, dok se 48 posto stanovništva nalazi na rubu siromaštva ili socijalne isključenosti.