Neka samo pričaju

Nije prvi put da tursko rukovodstvo prijeti. Predsjednik Erdogan je i sam više puta rekao da se neće osjećati vezanim dogovorom sa EU ukoliko Brisel uskoro ne odobri viznu liberalizaciju za Turke. Sada je ministar spoljnih polova Čavušoglu u intervjuu za tabloid Bild čak prebacio Evropskoj uniji Turkofobiju. A onda je i on stigao do omiljene prijetnje: „Ili ćemo sve dogovore istovremeno primijeniti, ili ćemo ih sve zaboraviti.“ U prevodu: ukoliko do oktobra ne budu ukinute vize, opet ćemo pustiti migrante ka EU.

Za mnoge u EU je povezivanje izbjegličkog dogovora sa ukidanjem viza bilo teško shvatljivo čak i prije pokušaja puča u Turskoj. Danas je još teže, nakon „čišćenja“ državnog aparata, represija i Erdoganove najave o uvođenju smrtne kazne. I njegov ministar Čavušoglu je sada pokazao razumijevanje za smrtnu kaznu. Njeno uvođenje bi bio fatalni udarac pregovorima Turske o pristupanju EU. Naravno da Erdogan i Čavušoglu to znaju. Ali znaju i da se EU može lako ucijeniti po pitanju migranata – barem je takvo raspoloženje u Briselu.

Liberalizacija viznog režima bila je planirana još ranije, prije nego što je pitanje izbjeglica došlo na dnevni red. Nesrećno je bilo što je ta tema onda upala u „izbjeglički paket“ kao dodatni podsticaj za Tursku da održi obećanje i zadrži migrante. Pa ipak, ni tada EU nije potpisala blanko-ček već je ukidanje viza povezala sa jasnim kriterijumima. Turska nikada nije bila dalje da ispuni te kriterijume nego danas. U Briselu posebno zamjeraju što se takozvani antiteroristički zakoni primjenjuju protiv nevoljene opozicije i kritičara.

Dakle, šta da se radi sada? EU nikako sama ne treba da raskine izbjeglički dogovor. Jer do sada je Turska u velikoj mjeri radila svoj dio posla: migranti gotovo da više i ne dolaze na grčka ostrva. Za EU je to veliko olakšanje.

Uprkos oštroj retorici, nije vjerovatno da će Turska ispuniti prijetnje i pogaziti sporazum. Jer Ankari je u najboljem interesu da dalje održava dobre odnose: ekonomska zavisnost je velika, EU ponešto ublažava izolaciju u koju Erdogan vodi svoju zemlju, a naposljetku iz briselske kase stižu milijarde kako bi Turska na svojoj teritoriji zbrinula izbjeglice. Sve to bi bilo stavljeno na kocku.

Mnogi Evropljani vide drugu opasnost: šta ako Ankara zaista ispuni sve uslove za ukidanje viza? Onda bi EU morala da održi riječ. Pod trenutnim političkim uslovima u Turskoj postojala bi mogućnost da veliki broj kritičara režima i Kurda iskoristi „turističko“ putovanje u EU i ovde podnese zahtjev za azil. Njemačka i druge članice EU bili bi pred novim talasom migracije.

Dakle nema razloga ni za paniku ni za snishodljivost prema Erdoganu.

Pa ipak, EU može nešto da uradi kako bi smanjila svoju zavisnost od Turske. Zatvaranje Balkanske rute je vjerovatno više doprinijelo smanjenju broja migranata nego dogovor sa Turskom. Jednako je efikasna bila i mjera da se migranti drže na grčkim ostrvima. Tamo mogu da zatraže azil, ali nemaju pravo da biraju zemlju EU u kojoj će živjeti. Naposljetku, EU mora potpuno da kontroliše svoje spoljne granice umjesto što taj zadatak delegira drugima. Današnji sporazum sa Turskom može da bude samo prelazno rješenje.