(Ne)jedinstvo u borbi protiv virusa
12. februar 2021
Virus je teško pogodio Njemačku, zemlju koja je nešto više od dva mjeseca u lockdownu. Više od 63 tisuće žrtava u posljednjih godinu dana, to je brojka koja zastrašuje, koja šokira, nakon koje se ima potrebu zastati. Ali Njemačka ne pati samo zbog virusa, nego i od posljedica sukoba oko pravog načina borbe s pandemijom. Tu se sukobljavaju znanstveni zahtjevi, ideologije i zasljepljivanje, gospodarski, socijalni i kulturni aspekti. Prava zbrka.
Zadatak politike je da „pomiri" te različite zahtjeve i interese, da se pobrine oko toga da se strategija borbe protiv virusa ne raspadne. Politika, to je kancelarka sa svojim kabinetom, to je parlament, politika su u federalnom njemačkom sustavu i savezne zemlje (njih 16). A posljednjih tjedana često se može steći dojam da one više djeluju jedna protiv druge, a ne jedna s drugom – cijela ta federalna konstrukcija izgleda kao zajednica saveznih zemalja bez zajedničkog nazivnika.
- pročitajte i ovo: Njemačka vojska u borbi protiv korone
Svatko svojim putem…
I čim se obznani termin za novi sastanak kancelarke s premijerima saveznih zemalja, a u međuvremenu je održan ukupno 21, ovaj ima ove želje, a onaj ima one. Svatko nešto želi. Ili odmah najavljuje i poseban put svoje pokrajine u borbi s pandemijom.
Samo da naglasimo: to se događa već i PRIJE konzultacija s kancelarkom. Neki od tih pokrajinskih premijera nastupaju poput provincijskih kraljeva, ali samo onda kad stvari dobro idu. A kad stvari ne idu baš dobro, onda sve mora spašavati – savezna vlada. Ponekad je dovoljno pogledati rok trajnosti (na prvi pogled) hrabrih tweetova pokrajinskih lidera, ili agencijske vijesti, da bi se moglo verificirati ranije navedenu tvrdnju.
Proteklih tjedana su regionalni listovi u više navrata ponosno, a pomalo i u revijalnom tonu pisali kako je kancelarka telefonirala s nekim šefovima okružne uprave, kako bi stekla kompletnu sliku stanja na terenu. Možda ona tim ljudima više vjeruje nego premijerima saveznih zemalja. Jedna od najvažnijih tema razgovora bilo je stanje u staračkim domovima.
Fijasko u školama
Veliki, možda i najveći problem je stanje u školama. Politika je tu zakazala. Djeca, roditelji, nastavno osoblje – u rijetko kojoj drugoj branši restrikcije pogađaju odjednom toliko puno ljudi kao u školama. Radi se o obiteljima, za koje političari vole reći da su im jako važne, radi se o budućnosti društva.
Djeca iz socijalno slabijih društvenih slojeva su trebala dobiti računala, ali još nisu – godinu dana nakon početka pandemije. Politika je imala godinu dana da se pobrine oko drugačijih tehnika provjetravanja od onog standardnog „otvorite prozore". Već godinu dana politika je imala vremena da potraži dodatne prostorije za održavanje nastave – kina, crkve, prazne hale, sve to već postoji. Već nekoliko tjedana bilo je moguće da politika uoči ponovnog početka nastave u školama pripremi tjedne testove ili čak i po nekoliko testova tjedno na koronu – ali se to nije dogodilo. Koji političar je to stavio u program svog djelovanja? Svi pjevaju pjesmu o „obrazovnoj republici Njemačkoj", to je postao evergreen. Ali to pjevušenje neće pomoći da vizija postaje stvarnost.
I sad svaka savezna zemlja može sama odlučiti o otvaranju škola, za početak vjerojatno osnovnih škola. To je ispravno, ali istovremeno i test, test o tome koliko su savezne zemlje doista odlučne u namjeri da se postupnim otvaranjima opet počne vraćati normalnom životu. To će biti i test za federalnu raznolikost, koja je prošle jeseni zakazala, jer je tada vladala određena doza bezbrižnosti. Ruralni krajevi i gradovi koji su bili uspješniji u smanjivanju broja novih infekcija mogu dakle prednjačiti. To je u redu. Cijela zemlja se morala istovremeno „zatvoriti", ali „otvaranje" se ne mora dogoditi posvuda istovremeno.
Konkurencija
21. sastanak s kancelarkom Merkel za premijere saveznih zemalja znači i da na njih raste konkretan pritisak. Usprkos opasnim mutacijama sada je definiran i konkretan cilj: s incidencijom od 35 (novih slučajeva na 100 tisuća stanovnika u sedam dana) moguća su daljnja otvaranja, između ostaloga u sektoru maloprodaje ili muzeja. To su koraci prema normalizaciji, koraci koji se ne „naređuju odozgo”. To može biti motivacija za više regionalnih napora. Pozitivno govoreći: motivacija za svojevrsnu konkurenciju među regijama. Ali neka to bude konkurencija oko cilja „35” u zajedništvu. Savezne zemlje su sad na potezu. Jer cijela zemlja pati već predugo.