Negdje između nepovjerenja i približavanja
19. maj 2018
Već dugo nije bilo dobrih vijesti u njemačko-ruskim odnosima. Bilo da je to rat u Ukrajini, podrška Rusije sirijskom predsjedniku Asadu, međusobne sankcije ili afera Skripal: godinama se redaju negativne vijesti. Odnos Istoka i Zapada pada na sve nižu razinu. A nije pomogla niti činjenica da je Njemačka, zbog izbora gotovo godinu dana pauzirala na međunarodnoj političkoj pozornici. Ali izbori i težak put do formiranja vlade u Berlinu su ipak bili važniji.
Sve je to prošlost i zaboravljeno. Već je čitav niz njemačkih ministara u proteklim danima krenulo na put u Moskvu, a sad se i kancelarka sastala sa samim Putinom. I odjednom se pojavilo nešto slično opreznom optimizmu. Očito je ruski predsjednik pristao i dalje slati plin kroz Ukrajinu čak i kad bude gotov plinovod preko Baltičkog mora. To znače milijarde za Kijev.
Naravno, problem su uvijek detalji: da li će vladi Ukrajine biti dovoljna takva izjava? Tko joj može dati jamstvo, vlada Rusije? Europska unija? Ili i jedni i drugi? I nakon ovog susreta Merkelice i Putina tu još nema odgovora. Vlada u Kijevu je nepovjerljiva, što joj – obzirom na iskustva proteklih godina – nitko ne može zamjeriti. Ali nepovjerenje nije dovoljno da se riješe problemi. Ukrajina mora pregovarati, uz podršku Njemačke i EU. Prije svega da Moskva pristane na nove ustupke u sporazumu iz Minska, što je Putin dao nagovijestiti sada u Sočiju.
Hvala, Trump!
Lako se može dogoditi da se kancelarka i ruski predsjednik ubrzo opet sastanu kako bi razgovarali o mirovnom planu za istok Ukrajine. Tu će onda za stolom sjediti i predsjednici Ukrajine i Francuske. Svi znaju: što sukob dulje traje, biti će teže riješiti ga. Nema nikakve alternative sporazumu iz Minska.
Merkel i Putin ne vide nikakvu alternativu i sporazumu sa Iranom. Obje zemlje žele ustrajati u onome što je dogovoreno, baš kao što to žele ostali Europljani, a i Kina pa makar ga Amerikanci željeli torpedirati. Ali treba još pričekati da li će Washington doista nametnuti sankcije protiv stranih tvrtki koje će i dalje poslovati sa Iranom.
To je ironija povijesti: upravo američko napuštanje sporazuma sa Iranom je približilo Europu i Rusiju. Štoviše: američke prijetnje Teheranu su povisile cijene nafti koja već odavno nije koštala preko 80 dolara po barelu. A to ide na ruku – Rusiji kojoj skupa nafta puni državnu blagajnu. I to je neželjena kolateralna šteta u ovoj hirovitoj američkoj vanjskoj politici.
Ljubavi još uvijek – nema
Nitko ne može prigovoriti Angeli Merkel da nije spomenula i teme koje su neugodne za ruskog predsjednika. Potpuno jasno je bilo rečeno: prigovorila mu je ograničenje slobode tiska i progon kulturnjaka u Rusiji. Kritizirala je napade ruskih hakera na njemačko Ministarstvo vanjskih poslova i podršku Putina takvom vladaru kao što je sirijski predsjednik Asad. Popis spornih točaka je veoma dug. Ali izgleda da kancelarku to ne može obeshrabriti.
Nema dvojbe: nepovjerenje ostaje. Proteklih godina je Moskva načinila previše političke štete. Sve to popraviti će trebati mnogo vremena.