Nasilje u bh. školama

Oko 24 odsto mladića u BiH učestvovalo je u tuči s noževima, pokazuju rezultati istraživanja nevladine organizacije “Perpetum mobile”. Psiholog Srđan Dušanić, koji je radio na istraživanjima kaže da je u posljednjih deset godina porastao broj djevojaka koje su nasilne i da ga tuzlanski incident nije mnogo iznenadio.
„Nasilje među vršnjacima nije nikakva novost, ono što mene uvijek šokira jeste brutalnost tinejdžera koju vidimo na tim snimcima svaki put kada oni izađu u javnost“, kaže Dušanić.Nije iznenenađen ni Vanja Jošić, banjalučki srednjoškolac, koji je scene nasilja u školama više puta uživo gledao. “Ružno je reći, ali bio sam svjedok i gledao kako učenici tuku i maltretiraju druge đake”.

“Nastavnici su nekompetentni”

Zdravstveni sistem u BiH bavi se samo gašenjem požara i bolestima fizičke prirode. Mentalno zdravlje stanovništva je potpuno zapostavljeno, smatra profesorka na odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta u Banjaluci, Ivana Zečević. “Pored toga, nastavnici i profesori koji treba da prepoznaju neadekvatno ponašanje nisu kompetentni, nemaju vještine. Bave se samo obrazovanjem ali ne i vaspitanjem, niko ih tome nije naučio. Nije dovoljno imati dobre namjere i intuiciju kada radite s mladima tog uzrasta. Možemo biti zahvalni što se naši ušenici češće ne pojavljuju u medijima s ovakvim ispadima”, kaže Zečevićeva.

Iz banjalučke elektro-tehničke škole vjeruju da nastavno osoblje jeste obučeno i može adekvatno odgvoriti svim izazovima. Školski psiholog Irena Spasojević kao primjer ličnog usavršavanja nastavnika navodi samo projekte nevladinih organizacija: “Sarađujemo s nevladinim organizacijama, nastavnici pohađaju brojne radionice, seminare, kako bi bili bolje edukovani o ovim pojavama”.

Projekti nevladinih organizacija su, čini se, jedini pokušaj prevencije nasilja u školama. Jedna od njih, “Perpetum mobile” iz Banjaluke šest godina radi s učenicima i nastavnim osobljem na sprječavanju nasilja. Riječ je o modelima vršnjačke edukacije koji u svijetu pokazuju odlične rezultate, kaže koordinator projekta Saša Ostojić. “Cilj je da naš program uđe u formalno obrazovanje, da se profesori i psiholozi obuče interaktivnim tehnikama, gdje su učenici sami nosioci promjena”.

Nesib Hasanović, direktor Mješovite srednje škole Tuzla, rekao je za DW da je pomenuti snimak nasilja bacio veliku ljagu na ovu školu i da su mediji oko svega digli preveliku prašinu. “Nasilje se nije desilo unutar škole, ali mene stalno zovu novinari. Ovo je pravi linč”.

“Ovo je vapaj mladih jer niko o njima ne brine”

Ivana Zečević smatra da prosvjetni radnici ne mogu biti oslobođeno odgovornosti samo zato što se konkretno nasilje dogodi van školskog dvorišta. Zakazali su, ističe, svi u lancu. “Postavljam pitanje koliko učenici imaju povjerenja u nastavnike. Ovo je vapaj srednjoškolaca. Čak i ovih djevojaka koje su u ulozi nasilnika. Možda maltretiraju nekog jer su i same maltretirane na nekoj drugoj strani”.

Najbolj lijek protiv nasilja jeste prevencija i kontinuiran rad stručnjaka s mladima. Međutim, za programe prevenciju nikada nema novca. “U svim našim istraživanjima smo došli do podataka da oni koji vrše nasilje imaju nisko samopoštovanje, frustrirani su i uglavnom su proživjeli neprijatne stvari. Kada bi se s tim tinejdžerima više radilo, oni ne bi postajali nasilnici”, smatra Srđan Dušanić.

Ćuti i trpi…

Iznenađuje to koliko žrtve kao i posmatrači nasilja ćute i nikom ne prijavljuju zlostavljanje. Irena Spasojević smatra da Bh. građani čvrsto vjeruju u onu staru “ćiti i trpi”. “Kulturološki smo usmjereni na mazohizam, ako ćutimo i trpimo mislimo da smo kvalitetniji ljudi”.

Učenik Vanja Jošić kaže da su samo rijetki učenici na strani žrtve, koji su spremni da pomognu i da se pobune. “Nažalost, većina ne osuđuje nasilje, ne žele da se miješaju i kažu da to nije njihova stvar”.

Nasilje je sastavni dio života u BiH

Ivana Zečević tvdri da veliku odgovornost snosi država, odnosno sistem koji ne postoji i ne štiti svoje građane. Adolescentima je to jasna poruka da se mogu ponašati nasilno i provući se bez kazne, smatra ona. Neizostavan faktor su i roditelji, ambijent u kojem se odrasta, gdje su nasilje i traume sastavni dio života, prošlosti i sadašnjosti.

“Najčešći vid roditeljske kazne jeste nasilno ponašanje prema djetetu, batine, uvrede, ignorisanje, psihološko nasilje. Dijete u BiH neminovno odrasta u miljeu nasilja. Da ne pričam o tome kako s koljena na koljeno prenosimo traume mnogo većih nasilnih oblika ponašanja kao što su ratovi”.

Prema njenim riječima, problem bi trebalo početi rješavati s vrha. Iako je doktor psiholoških nauka, vjeruje da briga za mentalno zdravlje pojedinca sama po sebi ne obećava dobre rezultate, bez stabilnog državnog sistema koji diktira sistem vrijednosti.

Autorka: Aleksandra Slavnić
Odg. urednica Jasmina Rose