Grupna terapija za BiH

Njemački list Tagesspiegel piše o situaciji u BiH nakon presude Ratku Mladiću. "Pod krovom pijace Markale u centru Sarajeva šarene se brda mandarina, jabuka, oraha, lješnjaka, badema i povrća. Sve je poredano sa puno ljubavi. Ali više nego voće i povrće u oči upada bordo-zid. Sunčevi zraci padaju na staklo, koje uokviruje niz imena. To su imena 67 ljudi, koje je na ovom mjestu u februaru 1994. ubila srpska granata.

U sredini pijace nalazi se štand Bere Bešlagić. I njeno moglo je biti na zidu sa žrtvama. Čista je slučajnost što nije. "Prodavala sam neke kolačiće, kako bih zaradila za porodicu nešto para. Iz nekog nepoznatog razloga, zadržala sam na leđima ruksak." Ruksak ju je spasio od šrapnela i raskomadanih dijelova drvenih štandova koji su letjeli razneseni eksplozijom.

Tada je Beri bilo 30 godina. Više od 20 godina nakon masakra na Markalama bivši general Mladić je, kao jedan od glavnoodgovornih ljudi za zločine, osuđen na doživotnu kaznu zatvora za ubilačku, skoro četverogodišnju opsadu glavnog grada BiH. Bešlagić je pratila presudu, ali ne želi puno komentirati. Kaže samo: "Dobio je šta je zaslužio". Mnogi njeni sugrađani osjećaju i razmišljaju slično. Nakon presude u Hagu nije bilo nikakvog slavlja, aplauz preostalih "Majki Srebrenice" u Memorijalnom centru Potočari bio je najemocionalnija reakcija u BiH. Vladalo je tiho zadovoljstvo u pogledu zakašnjele pravde."

Dodik: Presuda Mladiću - šamar srpskim žrtvama"

"Potpuno suprotne su bile reakcije u Republici Srpskoj. Predsjednik Milorad Dodik je izjavio da je presuda "šamar srpskim žrtvama", nazvavši Mladića 'herojem, koji je spriječio novi genocid nas Srbima'. Na stvari potpuno isto gledaju mnogi Mladićevi fanovi u zemlji. Po njihovom mišljenju je Međunarodni sud za zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji bio politički sud, uperen protiv Srba. Taj prkos i preokretanje narativa žrtve tipični su za radikalni srpski nacionalizam u BiH.

On dolazi do izražaja i u spomeniku koji je u novembru podignut Vitaliju Čurkinu, bivšem ruskom ambasadoru pri UN-u. Čurkin, koji je umro u februaru, je prije dvije godine vetom spriječio donošenje britanske rezolucije o Srebrenici u Vijeću sigurnosti kojom se želio osuditi genocid nad više od 8.000 muslimanskih muškaraca i dječaka. Zbog toga je jedna srpska građanska inicijativa Čurkinu podigla spomenik od crnog mramora, na kojem na ruskom piše "Hvala". Zapravo su ovaj spomenik željeli postaviti u Srebrenici, ali to nije uspjelo. Sada spomenik stoji u Istočnom Sarajevu. Kao što je podijeljen glavni grad, tako je rascjepkana cijela zemlja. Pri tome podjela nije samo na "srpski" i "bošnjačko-hrvatski" dio, već postoji podjela i unutar ovog posljejdnjeg.

Mostar je tako podijeljen grad, iako je obnovljen Stari most, koji je bio dio kulturne baštine UNESCO-a,  uništen u ratu. Na istočnoj obali je bošnjačka, a na zapadnoj hrvatska strana. Podjela je prisutna na svim nivoima. To je posljedica Dejtonskog sporazuma koji je 1995 zaustavio rat, ali priznao podjelu...Kurupcija i nepotizam su još dva velika problema BiH kojoj njeni stanovnioci sve više okreću leđa. BiH ima najveću stopu iseljavanja na Zapadnom Balkanu. Prije svega mladi ljudi napuštaju zemlju, a Njemačka je jako omiljena."

Grupna terapija

Pošto nema perspektive za budućnost, pogled se stalno usmjerava na prošlost koja nikako da prođe. U kinima upravo igra film Alena Drljevića "Muškarci ne plaču" koji govori o grupi ratnih veterana. Borili su se na različitim stranama i ozbiljno su traumatizovani. U hotelu na jednoj bosanskoj planini učestvuju u grupnoj terapiji. Nevoljko počinju da govore o onom što su doživjeli.  Stalno izbija bijes i agresivnost među muškarcima koji jedne druge nazivaju četnicima i ustašama, da bi kasnije pričali o svojim dijagnozama ili se bratimili u pijanstvu.

Danas su svi oni na istoj - gubitničkoj strani. Pri tome, režiser Drljević ne relativizuje pitanje krivice. Jasno je da je srpski veteran učestvovao u najgorim strahotama, ali film ga ne denuncira. "Muškarci ne plaču" biće kandidovan za Oskara i može mu se samo poželjeti da ga pogleda što više ljudi iz zemalja koje su nastale raspadom Jugoslavije. Možda bi ovaj film  mogao imati dejstvo "grupne terapije".

Beri Bešlagić terapija nije potrebna. Sa pogledom na spomen nastradalim, ova 54-godišnjakinja, čiji je brat poginuo u ratu, kaže: 'Ovdje su umirali svi: Hrvati, Srbi, Muslimani' i dodaje: 'Ja ne mogu mrziti sve Srbe ili Hrvate. Za mene postoje samo dobri ili loši ljudi.'  A onda mi puni kesu sa sušenim voćem na kojoj stoji: 'Bera-Kvalitet-Markale'. I neće da uzme pare", piše njemački list "Tagesspiegel"

 

Priredila: Jasmina Rose