Nafta - i voda u rukama terorista

Još sredinom prošlog tjedna, stanje je izgledalo gotovo beznadno. "Tamo, tamo prijeko već dolaze", kaže nam Faisal Abdulah i našoj novinarki daje dalekozor. Ali i uz dalekozor se jedva mogu razaznati crne spodobe koje koračaju preko brda. Major kurdskih snaga dobro zna, tko su oni: "To su daash", kako na arapskom zovu fundamentalističke borce koje teže državi koja će se prostirati preko golemih dijelova Sirije i Iraka. "Svi imaju brade i obučeni su u crno. Neki imaju i duge halje, kao u Afganistanu", objašnjava major Abdulah.

Usprkos svom činu, major zapovijeda tek malenom jedinicom od šezdesetak boraca i prošlog tjedna smo se susreli s njim dok su se vraćali sa svog uporišta kod brane Mosula. Tamo su se petnaest dana borili protiv napada snaga IS koji već dva mjeseca siju strah i trepet po Iraku. Stari borac sa kožom preplanulom od sunca i vjetra je umoran, iscrpljen i deprimiran. Doduše, on i njegovi borci su uspjeli opet osvojiti branu i jezero koje je pred njim, ali već danima čas gube položaje, čas ih opet osvajaju.

Postoji i nešto što je važnije od nafte

Novoosnovani kalifat svakako želi osvojiti područja sjevera Iraka, gdje tradicionalno žive i Kurdi. Tamošnja nalazišta nafte, uz ona u Siriji, su svakako važan cilj ekstremista koji onda naftom mogu kupovati još bolje i modernije oružje. Ali čak niti to nije najdragocjenija tekućina zbog koje se prolijeva krv, nego - voda!

Jer Kalifat je već osvojio pokrajinu Anbar, sjeverozapadno od Bagdada, gdje je izvor rijeke Eufrat. Brana Mosul je na izvoru rijeke Tigris i ako teroristi budu nadzirali oba izvora to znači da o njihovoj volji ovisi vodoopskrba čitavog Iraka i njenih 33 milijuna stanovnika. "To ne možemo dopustiti", objašnjava nam major kurdske milicije.

Ali stanje je i više nego teško. Cesta koja vodi od Tilkefa prema Dohuku je prepuna vozila i ljudi u oba smjera. U jednom smjeru idu vojni kamioni i džipovi koji prevoze vojnike na bojišnicu u brdima, a u drugom smjeru su bezbrojne izbjeglice koje bježe od ekstremista. To nisu samo Kurdi, nego svi koji imaju razloga strahovati od samovolje daasha. Napadaju i prodiru u sela kršćana, jezida, Turkmena, pale crkve, uništavaju njihova groblja, pljačkaju i ubijaju svakoga tko im se prepriječi na putu. U strahu za goli život svi bježe prema Erbilu, Dohuku i brdima Kurdistana i već ih je stotine tisuća u bijegu.

"To nisu ljudi"

"To nisu ljudi", kaže major Abdulah i čini mu se da oni svi žude poginuti za džihad, sveti rat. Ali i bez tog fanatizma, to je opasan protivnik. Mnogi od tih boraca su došli u Siriju pomoći u borbi protiv tamošnjeg diktatora, Asada. Ali ako su se i nadali da će im zapad pomoći u toj borbi, mnogi su poginuli zbog te neispunjene nade i mutnih obećanja. Jedino su teroristi svojim borcima davali oružje, streljivo i hranu tako da su se mnogi pridružili ekstremistima.

Nakon što su proširili svoje djelovanje u Iraku, proglašavajući ništavnim državne granice koje su ionako povlačili London i Pariz na ruševinama Osmanlijskog carstva početkom dvadesetog stoljeća, palo im je u ruke još mnoštvo oružja. Čitave vojarne iračke vojske su padale u ruke teroristima, često da nije ispaljen niti jedan metak. Vojnici su obično bježali, a za sobom su ostavljali oružje - često i najmodernije, koje su SAD ostavile iračkoj vojsci u borbi protiv ekstremista. Povrh toga, u redovima terorista je i mnoštvo sunitskih muslimana, koji su bili časnici vojske Sadama Huseina i koji odlično poznaju i vojnu taktiku - i teren na kojem se sada bore protiv Kurda. Jer, to su činili i za vrijeme Huseina.

Sredinom prošlog tjedna su islamisti krenuli u nov napad i u petak su se kurdski borci morali povući, rezignirani, potučeni i poniženi. Tilkef, Bashiqua, Hamadanija, Bartila i kršćansko uporište Karakoš su pali u ruke islamskih fundamentalista. Pala je i brana kod Mosula, a teroristi su se počeli ukopavati. Došli su na samo oko 40 kilometara od Erbila i pedesetak od Dohuka. Kurdska regionalna vlada je objavila da je 150 njihovih boraca poginulo, a gotovo 500 ih je ranjeno.

"Sami nećemo uspjeti"

Major Faisal Abdulah je već umoran od svega: "Sami nećemo uspjeti izaći s njima na kraj", rezignirano priznaje dok se penje u svoje terensko vozilo. Sad prvo ide kući dobro se naspavati jer mu se čini da nije spavao danima dok je stalno slušao o gubicima i prodoru ekstremista. Osobito su stradali jezidi - na stotine ih je pogubljeno, čuje se da njihove žene otimaju i odvode u roblje, a mnogi su, gotovo bez ičeg, pobjegli u planine, gdje u ovim danima vlada neopisiva vrućina.

Ovog vikenda se pojavio tračak nade: američki predsjednik je najavio zračnu podršku u borbi protiv snaga islamske države, a iz zraka su bačene i pošiljke hrane za izbjeglice. U Kurdistanu se slavilo, u Dohuku su kolone vozila prolazile gradom, mahalo se zastavama i pjevale se patriotske pjesme.

Doista, samo u nedjelju (10.8.) su američki zrakoplovi i bespilotne letjelice izvele pet uspješnih napada na snage ekstremista. Ratna sreća se počela okretati i vraćena su neka uporišta, ali kurdskim borcima treba više od toga, trebaju novo i moderno oružje.

Tako je to bilo i za vrijeme borbe protiv Sadama Huseina. Zbog protivljenja turskog parlamenta da američkim trupama omogući prolazak kroz Tursku u pravcu sjevera Iraka, pešmerge - kako se nazivaju kurdski borci, su umjesto američkih trupa, ušle u gradove Mosul i Kirkuk. Nakon svrgavanja Sadama Huseina, oni su se u korist Amerikanaca povukle sa tog područja, ali od tada pretenduju na vlast na teritoriji Kirkuka i drugih mjesta, naseljenih pretežno Kurdima a koja se nalaze izvan kurdskih provincija Erbil, Dohuk und Sulejmanija.

Ali projekt novog Iraka gdje nije važno tko je iz kojeg plemena i ko je koje vjere je očito pred slomom, a Kurdi opet moraju uzeti pušku u ruke kako bi se obranili od pokolja.