Naciste se ne može zabraniti

Nitko ne tvrdi da Nacionalno-demokratska stranka Njemačke (NPD) nije opasna. Stručnjaci se već godinama svađaju oko toga predstavlja li ona, u totalnoj suprotnosti sa svojim imenom, veliku opasnost za demokraciju. Pogled u njemačke parlamente u ovom trenutku daje naslutiti da to nije slučaj: NPD ima zastupnike samo u pokrajinskom parlamentu u Mecklenburg-Vorpommernu.

Nekada je to bilo drugačije. Krajem 60-ih godina prošlog stoljeća desni ekstremisti za dlaku nisu uspjeli prijeći izborni prag od 5% i ući u parlament Zapadne Njemačke. Savezna Republika tada ni izbliza nije bila doseljenička zemlja. Nije bilo ni izbjegličke krize. Materijalno su zapadni Nijemci bili dobro situirani. I svejedno je NPD bio uspješan kao nikada.

Rasizam i konjunkturni ciklusi

Moguća zabrana tada svejedno nije bila na dnevnom redu. To bi tada bio slučaj da je bilo vidljivog rasizma u istoj mjeri kao danas. Ili rasizma nakon ujedinjenja, kada je u cijeloj Njemačkoj bilo ksenofobnih ekscesa. Na istoku Njemačke se to često tumači kao posljedica diktatorskog režima u DDR-u. Ima nešto u tome. Na koncu konca ipak je dvjema državno-autoritarno odgojenim generacijama nedostajao i nedostaje „alat“ za samopouzdani odnos s novom slobodom. A ona je za mnoge najprije značila i nezaposlenost i manjkave perspektive.

To je bilo i u svako vrijeme je idealno plodno tlo za desne ideologije koje love glasove kod razočaranih koristeći jednostavne poruke. Kako brzo i kako jednostavno to funkcionira može se promatrati posljednjih godinu dana na primjeru samozvanih „Patriotskih Europljana protiv islamizacije Zapada“ (Pegida). Izbjeglička kriza koja se zaoštrila od ljeta „udahnula“ je novi život pokretu koji je splašnjavao. S radikalnijim parolama i gestama nego na početku Pegide. Da se NPD pokušava „usidriti“ kod Pegide iz perspektive te stranke je samo logično i dosljedno.

Ovaj primjer pokazuje koliko granice zapravo i ne postoje. Desnim ekstremistima će uvijek uspjeti pronaći točke dodira s društvom, ili će biti aktivni u nekim drugim oblicima. Zabrana NPD-a bi samo dovela do toga da se opasnost potisne. I to u dvostrukom smislu te riječi. Društvo bi moglo naginjati tome da iz lijenosti tu temu jednostavno “otkači”. I to pod motom: NPD-a nema, problem je riješen. Ali naciste iz uvjerenja se ne može zabraniti. Oni ostaju aktivni. U slučaju nužde i ilegalno pa i ubijajući, kao što pokazuje primjer NSU-a (Nacionalsocijalističko podzemlje).

Veza između NSU-a i NPD-a

NSU koji je otkriven 2011. je bio zapravo „okidač“ za nove zahtjeve za zabranom NPD-a. S obzirom na gnusne zločine, deset ubojstava, nekoliko bombaških napada, reakcija je bila razumljiva. Kao argument je bila dobrodošla i okolnost da se u procesu protiv NSU-a pored Beate Zschäpe, jedine preživjele članice neonacističke skupine, na optuženičkoj klupi našao i bivši dužnosnik NPD-a Ralf Wohlleben, kojeg se tereti za pružanje potpore u izvršavanju ubojstava. Ali iluzorno je očekivati da će se moći dokazati da je desno-radikalna stranka nešto poput legalnog krila NSU-a. Duhovno podmetanje požara se mora sankcionirati unutar društva. Pravno se taj fenomen neće moći pobijediti.

Takve i druge sumnje su valjda i bile odlučujući razlog zbog kojeg je novi zahtjev za zabranom NPD-a ovaj put podržalo samo 16 saveznih njemačkih pokrajina. Kod prvog, propalog zahtjeva 2003., zahtjev su podržali i Bundestag i savezna vlada. Preostalim podnositeljima zahtjeva je za poželjeti da će dokazi koje su predočili Saveznom ustavnom sudu biti dovoljni za zabranu. U suprotnom bi se NPD mogao inscenirati kao nevina žrtva progona, što NPD ni izbliza nije. Ta je stranka otvoreno rasistička i sklona nasilju. Za to postoji dovoljno dokaza u programu i javnim nastupima.

Desničarski nazori i izvan NPD-a

Svejedno zabrana NPD-a ne bi bila ništa više od simbola. Samopouzdana demokracija koja je sposobna braniti se, mora se prije svega boriti protiv svakodnevnog rasizma. I tu ima još puno posla. Na to nas podsjećaju izbjeglički domovi koji gore već mjesecima, ali i široko rasprostranjeni desni nazori u Njemačkoj, koje redovito otkriju provedene ankete.