Ponos i trauma: 80 godina od Varšavskog ustanka

Varšavski ustanak, koji je počeo 1. avgusta 1944. godine i koji se, nakon 63 dana ogorčenih borbi, završio kapitulacijom ustanika, smatra se "osnivačkim mitom"  nezavisne poljske države. On simbolizuje želju za slobodom i borbeni duh Poljaka protiv okupacije i totalitarizma.

Poslije Drugog svjetskog rata, njemački političari nisu bili poželjni na komemoracijama i obilježavanjima godišnjica Varšavskog ustanka. Tek nakon pada Željezne zavjese 1989. godine, došlo je do preokreta.

Poljski predsjednik Leh Valensa je 1994. godine pozvao tadašnjeg njemačkog predsjednika Romana Herzoga (Hercoga) u glavni grad Poljske. Gost iz tek ujedinjene Njemačke nije trebao samo prisustvovati obilježavanju godišnjice Varšavskog ustanka, već i održati govor – što je bila hrabra odluka nekadašnjeg vođe poljskog sindikata "Solidarnost".

Herzog pomiješao ustanke

"Nas Nijemce ispunjava stidom što će ime naše zemlje i naroda zauvijek biti povezano sa bolom i patnjom, koja je Poljacima nanesena milione puta," rekao je Hercog na komemoraciji u Varšavi. On je molio sve poljske žrtve rata za oprost "zbog onoga što su im Nijemci učinili."

Herzogova posjeta bila je kontroverzna, jer je njegovo učešće na komemoraciji za mnoge Poljake došlo prerano. Veterani, koji su sa njim čekali početak komemoracije, su se protivili, govoreći: "Danas nam ovaj Nijemac ovdje nije potreban". Njemački predsjednik je u jednom intervjuu pomiješao Varšavski ustanak (1994) sa ustankom u Varšavskom getu (1943), što je dodatno opteretilo njegov nastup.

Rezerve Poljaka bile su potpuno opravdane, jer su masakri, koje su počinili Nijemci, ostavili duboku traumu u kolektivnom sjećanju Poljaka. Nacističko vođstvo u Berlinu nije birao sredstva, kako bi povratilo kontrolu nad gradom, u momentu kada su krajem jula 1944 tenkovske jedinice Crvene armije stigle do istočnih predgrađa Varšave.

Poljska Domovinska (zemaljska) vojska - Armija Krajova (AK), koja je djelovala u podzemlju odnosno u ilegali, mobilisala je nekoliko desetina hiljada boraca, od kojih je svaki osmi imao samo pištolj. Cilj vođa poljske vojske AK, koja je bilo podređeno antikomunističkoj vladi u egzilu u Londonu, bio je oslobađanje Varšave od Nijemaca - prije nego što u glavni grad uđu Sovjeti.

Na Sovjete se gledalo kao na prijetnju poljskoj nezavisnosti. Nakon pet godina njemačkog terora, Poljaci su željeli da sami protjeraju okupatore.

Sadističke prakse

U prvim danima Varšavskog ustanka, poljski ustanici su uspjeli da oslobode velike dijelove glavnog grada. Međutim, strateški objekti - mostovi na Visli, centralna željeznička pruga, aerodrom i "njemačka četvrt" - nisu mogli biti zauzeti.

Njemačke jedinice su brzo krenule u protivnapad. Heinrich Himmler (Hajnrih Himler) je zadužio šefa policije, generala SS-a Heinza Reinefartha (Hajnca Rajnefarta) za suzbijanja ustanka. Među njegovim trupama bila je i zloglasna SS brigada Dirlewanger (Dirlevanger), poznata po ratnim zločinima.

"Dolazak Reinefartha pretvorio je bitku u pokolj," piše njemački istoričar Stephan Lehnstaedt (Stefan Lenštet). U dijelu grada pod nazivom Wola (Vola) na zapadu Varšave je između 5. i 7. avgusta, kako se procjenjuje, ubijeno između 30.000 i 40.000 ljudi, uglavnom civila.

Poljski istoričari čak govore o više od 50.000 žrtava. U nekoliko bolnica pacijenti su streljani, medicinske sestre silovane i "ubijane na razne sadističke načine," navodi Lenštet. "Šta da radim sa civilima? Imam manje municije nego zarobljenika," pitao je Reinefarth.

"Ekcesi su bili planirani i poželjni," naglašava Lehnstaedt. Visoki dužnosnik SS-a i Hitlerov opunomoćenik za obračun sa bandama Erich von dem Bach, kojem je Reinefarth bio podređen, smanjio je (ograničio) nakon nekoliko dana nasilje nad civilima, jer je strahovao da bi ekcesi mogli izazvati jači otpor.

Crvena armija čekala

Narednih nedjelja su njemačke trupe, podržane od strane avijacije, tenkova i teške artiljerije, osvajale kvart po kvart Varšave. Sovjetska pomoć je izostala, a tek 15. septembra Crvena armija je stigla do istočne obale Visle.

Iako nije dokazano, mnogo toga govori da Staljin nije želio da pomogne poljskim ustanicima. Za efikasnu pomoć u tom trenutku bilo je prekasno.

Zapadni saveznici su se ograničili na dostavu oružja iz vazduha, što nije moglo spriječiti poraz. Na kraju, vođstvo poljske vojske iz podzemlja bilo je prinuđeno na kapitulaciju, koju je 2. oktobra potpisao komandant AK Tadeuš Komorovski (Tadeusz Komorowski), poznat pod pseudonimom "Bor".

Bilans ustanka bio je tragičan. Poginulo je oko 18.000 ustanika i do 180.000 civila. Njemački gubici iznosili su manje od 2.000 mrtvih vojnika i oficira.

Najmanje pola miliona Poljaka je protjerano iz grada. Mnogi su odvedeni u njemačke koncentracione logore ili na prisilan rad.

200.000 mrtvih i strašna razaranja

 Himmler je bio "izuzetno zadovoljan" krvoprolićem. U govoru krajem septembra 1944. priznao je da je ustanak smatrao "blagoslovom", jer je, kako je rekao, omogućio da se uništi i sravni sa zemljom Varšava kao"glavni grad, mozak i inteligencija tog nekadašnjeg naroda od 16-17 miliona stanovnika - naroda koji nam je 700 godina blokirao istok".

Od oktobra 1944, SS je počela sistematski da pljačka i uništava grad. "Svaki blok zgrada treba spaliti i srušiti," glasio je Himmlerov nalog. Sovjetski vojnici, koji su 17. januara 1945. ušli u grad, kojeg niko nije branio,  zatekli su kamenje i ruševine - opustošene i razorene gradske četvrti bez ljudi.

Odgovorni za ratne zločine u Varšavi nisu kažnjeni. Heinz Reinefarth je nakon rata čak postao poslanik u parlamentu pokrajine Schleswig-Holstein (Šlezvig-Holštajn) i gradonačelnik Westerlanda na ostrvu Sylt (Zilt).

Od Herzogovog nastupa prije 30 godina, njemačko-poljski odnosi su se, uprkos udaraca, poboljšali. Posjete njemačkih visokih zvaničnika Varšavi svakog 1. avgusta više nisu izuzetak.

Ipak, za aktuelnog njemačkog predsjednika Steinmeiera (Štajnmajer), koji je u srijedu govorio na Krasinski trgu - istom mjestu kao nekada Hercog - to nije bio lak zadatak.

Uprkos napretku u odnosima između Berlina i Varšave nakon smjene vlasti u Poljskoj na jesen 2023, pitanje reparacija i ratne odštete za žrtve Trećeg Rajha i dalje visi nad dvjema državama kao Damoklov mač. Posljednji preživjeli Varšavskog ustanka žele konkretna finansijska obećanja umjesto još jednog priznanja krivice.

Ovaj članak je izvorno objavljen na njemačkom jeziku.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu