Na nišanu autoritarnih režima i van zemlje

Nakon što je primio prijetnje, Aziz Agravli je postavio sigurnosne kamere u svojoj kući i bašti.

„Moje ime i adresa su objavljeni na društvenim mrežama", objašnjava Agravli, član marokanskog antivladinog pokreta poznatog kao Hirak. „Ljudi su rekli da će doći u moju kuću da srede račune", rekao je Agravli za DW.

- pročitajte još: Kako države love opozicionare u inozemstvu

„Ali, imali smo još gomilu prijetnji", nastavlja on. „Marokanska tajna policija je pokušala da izvrši pritisak na mene preko moje porodice, Pokušali su se približiti i mojoj djeci na društvenim mrežama.”

Agravli, koji ne koristi svoje puno ime iz bezbjednosnih razloga, vjeruje da su sve ove akcije na neki način povezane sa marokanskom vladom i njenim bezbjednosnim službama. To možda i nije iznenađujuće, s obzirom na to da su lideri pokreta Hirak, koji je počeo djelovati 2016. u siromašnom sjevernom regionu Rif, osuđeni na do 20 godina zatvora u navodno politički motivisanim procesima koje je Human Rights Watch opisao kao „šokantne".

Ali, ono što možda još više iznenađuje - sve ovo se dešava u Njemačkoj!

Nadziran i uhođen u Evropi

Agravli je porijeklom iz regiona Rif, ali on i njegova porodica žive u Sjevernoj Rajni-Vestfaliji već više od 30 godina. Nakon što su protesti počeli kod kuće u Maroku, on i prijatelji počeli su da organizuju demonstracije širom Evrope. Od tada su, kako kažu, izloženi maltretiranju, prijetnjama i nadzirani su od strane marokanskih vlade.

DW se obratio marokanskoj vladi sa pitanjem da li su ove optužbe tačne, ali nije dobio odgovor.

Međutim, čini se da nedavno hapšenje u Njemačkoj dokazuje Agravlijevu priču. Prošlog mjeseca je počeo sudski postupak u Diseldorfu u kojem su savezni tužioci optužili 36-godišnjeg Marokanca za špijuniranje pripadnika pokreta Hirak u Njemačkoj. Agravli će se pojaviti kao svjedok.​​​

Ovo je samo jedan primjer onoga što je poznato kao „transnacionalna represija". Ovaj pojam se odnosi na vlade koje djeluju preko svojih granica kako bi pokušale da ućutkaju disidente koji žive van zemlje.

„Vlade u zemljama koje opisujemo kao 'neslobodne' imaju tendenciju da šire neliberalne vrijednosti. Vladavina zakona je tamo slaba, tako da su ljudi mnogo ranjiviji", objašnjava Jana Gorohovskaja, direktorka istraživanja u Freedom House-u, koja je vodila projekat o transnacionalnoj represiji.

Nedavno je došlo do talasa diplomatskog detanta (unaprjeđenja odnosa) na Bliskom istoku jer su se odnosi između Saudijske Arabije, Egipta, Katara, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Turske poboljšali. Dakle, može li veća saradnja između ovih susjeda značiti još više transnacionalne represije u regionu?

Više opasnosti za aktiviste?

Teško je to reći sa sigurnošću, rekla je Gorohovska za DW. To je djelimično zbog toga što mnogi incidenti nisu zabilježeni nigdje, kaže ona, „zato što zemlje ne objavljuju šta rade, ili zato što civilno društvo nije u stanju da to posmatra na terenu".

Dobar dio transnacionalne represije se odvija kroz neformalnu saradnju između istomišljenika dviju ili više vlada, primjećuje ona.

Nedavna iskustva pokazuju da nova "prijateljstva" između autoritarnih vladara mogu biti problem. Na primjer, turska vlada je ranije kritikovala kineski progon ujgurske etničke manjine i dugo je pružala utočište Ujgurima. Međutim, kako se turska vlada, u ozbiljnim ekonomskim problemima, približila važnom trgovinskom partneru Kinu, utišala se po pitanju Ujgura.

„Kako su se Peking i Ankara približavali, bilježili smo porast zastrašivanja i uznemiravanja Ujgura u regionu", kazala je Gorohovskaja. „Generalno gledano, čini se da je Turska spremna da olakša "transnacionalnu represiju" u zavisnosti od geopolitičke situacije."

Na primjer i Turska i Katar su pružili utočište članovima vjersko-političke organizacije Muslimanska braća. Dok Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati (UAE) i Egipat smatraju Muslimansku braću opasnim. Ranije ovog mjeseca Turska je obnovila diplomatske odnose sa Egiptom, a takođe je sve više finansijski vezana za Saudijce i UAE. Poslije nekoliko godina diplomatske izolacije, Katar je ponovo bliži svojim susjedima u Persijskom zalivu.

Teško je reći da li nedavna geopolitička dešavanja povećavaju potencijal za prekograničnu represiju, kaže Aleksis Tiri, pravni savjetnik organizacije MENA Rights Group sa sejdištem u Ženevi.

Ali, dodaje, njegova organizacija sve više radi na takvim slučajevima i nedavno je vidjela da se pojavio zabrinjavajući obrazac korišćenjem tijela koje se zove Savjet arapskih ministara unutrašnjih poslova ili AIMC. Postoji od 1982. godine i dio je bezbjednosnog aparata Arapske lige.

„Od početka godine radili smo na tri različita slučaja u kojima se pominje AIMC, za koji do januara 2023. godine nikada nismo čuli", rekao je Tiri za DW. „Plašimo se da bi se arapske države mogle sve više obraćati AIMC-u kako bi izdavale naloge za hapšenje i tražile izručenja političkih protivnika koji putuju ili žive u drugoj državi članici Arapske lige."

I Thiri i Gorokhovskaja zabrinuti su da bi se države u regionu mogle sve više obraćati AIMC-u umjesto da koriste takozvane crvene potjernice Interpola. No, nedavno su i crvene potjernice naišle na kritike jer su ih koristile zemlje poput Kine, Rusije, Egipta i UAE za hapšenje političkih protivnika u drugim zemljama.

Kako se boriti protiv transnacionalne represije

Postoje i drugi događaji koji transnacionalnu represiju čine sve većim problemom, kažu stručnjaci. Ovo uključuje upotrebu digitalnih alata za uznemiravanje i nadzor, kao i povećanu upotrebu biometrijskih tehnologija za identifikaciju pojedinaca čak i ako, recimo, putuju sa drugim pasošem.

Iako je teško boriti se protiv transnacionalne represije, postoje razne stvari koje bi se mogle učiniti u borbi protiv nje, kažu grupe za ljudska prava.

U SAD je novi zakon uveden u martu 2023. i Federalni istražni biro (FBI) je takođe osnovao specijalnu jedinicu. Čini se da Evropa još nema ništa slično, ali lokalne policije će često obavještavati i pomagati političke aktiviste za koje vjeruju da su u opasnosti, rekla je Gorohovskaja.

„Problem sa disidentima na Bliskom istoku je u tome što im je često veoma teško da dođu do relativno bezbjedne Evrope. Pitanje je kako možemo pomoći ljudima koji su zarobljeni u ovom autoritarnom susjedstvu".

Zajedno sa stručnjacima iz Freedom House-a, Hirak-aktivista Agravli, koji je bio žrtva uznemiravanja u Njemačkoj, kaže da bi takođe želio da vidi više političke odgovornosti za zemlje koje redovno praktikuju transnacionalnu represiju.

„Moji prijatelji su u zatvoru i režim je veoma nezadovoljan nama", kaže on. „Željeli bismo da njemačka vlada snažnije reaguje na ove vrste prestupa umjesto da samo hvali svoje sjajne bilateralne odnose sa Marokom“, zaključuje Agravli.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu