Naši mali špijuni

Isabel ima već 11 godina i igra se skrivača u ljetnom kampu u Washingtonu DC. Ali to nisu obični skrivači gdje se broji do deset i onda se traže drugi koji su se sakrili iza nekog drveta. "Nevidljivi agent" i njezina momčad zaprašuju predmete kako bi našli otiske prstiju i upravo su u misiji promatranja. "Ovo je naša završna zadaća, da nađemo Agenta X", kaže nam uzbuđeno dok nosi velike sunčane naočale da je nitko ne može prepoznati. "Mislimo da ju je možda oteo R.A.T."

R.A.T. je izmišljena tajna služba opasnog protivnika protiv koje se bori njezina momčad mališana od 10 do 13 godina u jednotjednom "Špijunskom ljetnom kampu" u Međunarodnom muzeju špijunaže u američkom glavnom gradu. Isabel je došla čak iz Georgije i kaže kako je sve ovo daleko, daleko bolje nego što je vidjela u "običnim" kampovima. Tamo su se, kaže, obično igrali na računalu ili su ih vodili na izlete. Ali ovdje, u "Špijunskom kampu", kaže vrlo ozbiljno, je "naučila pravi zanat".

Isabel i njezino društvo su i "slomili svaku šifru", osim jedne za koju su mislili da bi mogla biti varka. Otkriva nam i da smo "prenijeli poruke preko 'mrtvih poštanskih sandučića', a i primili smo gomilu poruka na taj način. Primili smo i poruku preko USB-a gdje se kaže 'želim više novca' izobličenim glasom." A sad pokušavaju otkriti tragove koji će im otkriti gdje se krije Agent X.

Svako dijete je špijun

Direktorica programa za mlade Muzeja špijunaže Jackie Eyl nam kaže kako Isabelino oduševljenje nije ništa neobično. "Ima nešto u samoj špijunaži što potpuno pristaje maloj djeci. Znate, kad slušaju razgovor između roditelja, kad kradomice čitaju dnevnik svoje sestre... Sve je to normalno u tim godinama."

Ali zadaće koje dobivaju u tom kampu nisu tek igrarija: "Tu je riječ o pravoj, tvrdoj špijunaži", kaže nam Eyl. "Sva ta osobna komunikacija, prijenos poruka, signali i analiza promatranja. Danas su nam došli i stručnjaci FBI-a iz njihovog forenzičnog laboratorija koji su pomogli našim malim špijunima da analiziraju dokaze koje su skupili na misiji kontra-promatranja i gdje su skupili moguće otiske prstiju."

Eyl naglašava kako ovaj kamp nije namijenjen naučiti mališane da postanu špijuni, nego da vide zanimljiva umijeća iz tog svijeta sjenki kako bi ih koristili i u "pravom svijetu". Održava se i "Nindža radionica" kako bi ih naučili i osobnoj sigurnosti, a dolaze im i pravi bivši agenti koji im pričaju svoja iskustva. Eyl nam objašnjava da sve to pomaže mladima da "napune kutiju alata" koji će im trebati u životu i da im pokaže kako daleko najvažnije sredstvo koje svaki stručnjak ima nije neka vrhunska tehnička novina, nego njihova glava i pamet.

Škola za "običan" svijet

"Želimo da kritički promatraju svijet oko sebe. Želimo da budu sposobni rješavati probleme. Želimo da znaju djelovati kao tim. Želimo da budu sposobni komunicirati s ljudima svake vrste", kaže nam. "Tu se radi o tome da se procijene opasnosti, ranjive točke i prilike. Ono što mi tu radimo s ovim mališanima jest da kao ljudska bića nauče kako djelovati u ovom svijetu na najvišoj mogućoj razini."

Ovaj ljetni kamp se održava već jedanaestu godinu i neki od bivših sudionika su doista pristupili obavještajnoj djelatnosti. Ali Eyl nam kaže da to nije glavni cilj kampa i da nema velike razlike u popularnosti od izuzetno uspješnih televizijskih serija poput one o ruskim špijunima u ilegali "The Americans". Ono što je glavno je upravo ta fascinacija svijetom špijuna koja se čini vječitom.

Peter Earnest je veteran obavještajne agencije CIA u kojoj je proveo 35 godina i sad je izvršni direktor ovog Muzeja špijunaže. U njemu se nalazi najveća zbirka pribora za špijune na čitavom svijetu. Sudionici kampa "imaju obuku" u istoj zgradi koja čuva artefakte te djelatnosti od starogrčkog i rimskog doba pa do današnjih dana i omogućuje posjetiteljima da probaju stvoriti lažan identitet i okušaju se u životu špijuna.

Pravih špijuna će uvijek biti

Earnest uživa u entuzijazmu mališana u stvarima koje je on doista i činio kao tajni agent. "Ono što mi je bio vrhunac", kaže nam uz smijeh, "je bilo kad sam sišao dolje da vidim što djeca rade i kad sam vidio sve te male curice koje trče naokolo s nalijepljenim brkovima."

Ono što je njemu najvažnije je i sudionicima kampa predstaviti znanstvenu, profesionalno tumačenu realnost jer je "pop-kultura, za mnoge, jedini izvor svih informacija koje imaju" o špijunaži, žali se Earnest. Sjeća se kako je prije petnaestak godina držao govor mladoj publici i kako se čitavo vrijeme trudio "normalno" govoriti, izbjegavati službene akronime i jezik kakav se govori među stručnjacima. Ali usprkos svemu tome, dobio je dojam da ga publika uopće ne razumije. Njegov pomoćnik mu je objasnio kako je koristio termin koji oni uopće ne poznaju: Hladni rat.

Na neki način je intenzitet špijunaže danas isto tako visok kao i u tim desetljećima. Earnest nam kaže da nikakva cyber-tehnika nije nadomjestila važnost i ulogu agenata od krvi i mesa. "Još uvijek postoji normalan podmladak agenata", kaže bivši djelatnik CIA-e. "A isto tako, i dalje čitamo o uhićenjima nekih osoba na zračnoj luci Dulles" (zračna luka u Washingtonu, op.pr.).

Privlačnost uzbuđenja dvostrukog života se jednostavno ne može poreći. Pitajte samo Nevidljivu agentkinju, ako je otkrijete. Mi smo je našli sljedećeg dana i to svu u suzama. Kad smo je pitali što se dogodilo, uz jecaje nam je odgovorila: "Špijunski kamp... završava... sutra..."