Mučenje je globalni problem

Umida Nijosova je jedna uzbekistanska novinarka i aktivistkinja za ljudska prava. Ona istražuje i dokumentira slučajeve mučenja i prisilnog rada u svojoj domovini: "U Uzbekistanu se vrši sistematsko mučenje“, kaže ona u razgovoru za Deutsche Welle. "Mučenja se vrše kako bi se iznudila priznanja. Sudovi ta priznanja prihvataju i na osnovu njih osuđuju ljude.“

U Uzbekistanu stotine političkih zatvorenika sjedi u zatvoru. Mnogi od njih zbog toga što su protestirali protiv lošeg socijalnog stanja u zemlji.

I Nijosova je četiri mjeseca provela u zatvoru. Nekoliko dana je bila zatvorena u mračnoj i hladnoj ćeliji. S vanjskim svijetom nije imala nikakvog kontakta. 2007. je zbog svojih aktivnosti bila osuđena na sedam godina zatvora.

Na pritisak Evropske unije (EU) je ta zatvorska kazna pretvorena u uslovnu kaznu. Nakon toga je ova aktivistkinja mogla napustiti zemlju. Danas živi u Berlinu i u Njemačkoj je dobila azil.

Uzbekistan je jedna od pet zemalja, koju je organizacija za zaštitu ljudskih prava Amnesty International odabrala za svoju ovogodišnju kampanju protiv mučenja. Pored nje, u centru pažnje su još Maroko, Nigerija i Filipini, kaže Selmin Caliskan, generalna sekretarka Amnesty Internationala u Njemačkoj. „U ovim zemljama istina postoje zakoni protiv mučenja, ali u praksi mučenja vrše policija, vojska, tajne službe, ali i neke druge državne institucije - u Meksiku su to naprimjer ustanove za migraciju."

Sistematska mučenja

Mučenje se međutim ne vrši samo u ovih pet zemalja. Ono je i dalje zastupljeno svuda u svjetu, u zemljama u razvoju, zemljama u ubrzanom ekonomskom razvoju, ali i u modernim industrijskim zemljama.

U nekim državama kao što su Sjeverna Koreja ili Sirija, mučenja se sistematski primjenjuju, u nekim drugim zemljama se bilježe pojedinačni slučajevi. I to se dešava iako su UN prije 30 godina usvojile Konvenciju protiv zlostavljanja kojoj je pristupilo 155 zemalja. "U posljednjih pet godina smo prikuplii izvještaje o mučenjima i zlostavljanjima iz 141 zemlji“, pojašnjava šefica Amnesty Internationala u Njemačkoj, Caliskan.

SAD prekršile obećanja

Rezultat je izvještaj napisan na 45 stranica pod naslovom: "30 godina prekršenih obećanja“. U metode koje je dokumentirao Amnesty ubrajaju se udarci, šutanje nogama, vješanja, elektro šokovi, držanje žrtava budnim, izolacija, prividna pogubljenja, silovanja i mnoge druge. Mučenja se vrše kako bi se iznudila priznanja, zastrašila politička opozicija, ali i suzbile stvarne ili navodne terorističke grupe“, kaže Caliskan.

"Ovdje su SAD sa svoji ratom protiv terorizma, formiranjem Gvantanama, tajnih zatvora CIA-e u kojima su vršena mučenja, mnogo doprinijele legitimaciji mučenja, zato što su sasvim jasno i samopouzdano prekršile odredbe o zabrani mučenja."

Nekažnjeni počinitelji

Većina žrtava mučenja prema saznanjima organizacije za zaštitu ljudskih prava nisu međunarodno poznati politički zatvorenici, već siromašni, diskriminirani i marginalizirani ljudi.

Oni se često optužuju za kriminalne delikte, bivaju mučeni kako bi im se iznudila priznanja ili prisilili njihovi rođaci da za njih plate određene svote. Motiv za mučenja je nekada čisti sadizam. Tako na Filipinima, u provinciji Laguna postoji jedan zatvorski centar u kojem su zatvorenici izloženi proizvoljnom zlostavljanju čuvara.

Krivci se praktično nikada ne pozivaju na odgovornost. Njihova djela se ne razjašnjavaju i kazneno ne gone, a žrtve ne dobijaju odštetu. Filipinska država formalno raspolaže sveobuhvatnim pravnim okvirima za suzbijanje mučenja, ali u njoj vlada kultura nekažnjavanja, navodi Amnesty.

U Siriji se mučenje vrši sistematski i brutalno

Da bi suzbila tu praksu, ova organizacja traži više transparentnosti:„Jasno je šta države ovdje moraju i mogu uraditi protiv mučenja", kaže saradnica Amnesty Internationala Imke Dierßen. "Uhapšeni moraju odmah moći informirati članove svojih porodica i advokate. Saslušavanja moraju biti snimana i omogućen pristup advokatima. Pored toga, moraju biti dozvoljene i nenajavljene kontrole u zatvorskim ustanovama. I prije svega, sudovi ne smiju kao dokaze prihvatiti priznanja iznuđena mučenjem.

U Njemačkoj nema mučenja

Amnesty Interntional i u Njemačkoj postavlja zahtjeve. U ovoj zemlji istina nema mučenja, ali postoje mnogobrojni izvještaji o zlostavljanjima od strane policije.

Kako bi se ovakvi napadi djelotvorno suzbili „nacionalne ustanove za zaštitu od mučenja, isto kao i druge nadležne ustanove, moraju dobiti više osoblja". U nacionalnoj ustanovi u Wiesbadenu samo su dva službenika nadležna za nadgledanje 300 ustanova.

Istraživanjem je bilo obuhvaćeno 21.000 ljudi u 21 zemlji svijeta, a blizu polovine anketiranih strahuje da bi u slučaju hapšenja bili zlostavljani, te više od 80 odsto želi oštre zakone kojima bi se zlostavljanje spriječilo.