Mostarci Marići u Dalasu
17. juli 2009„Došao sam u Dalas krajem 2000-te godine. Završio sam Trenersku školu u Dalasu i prihvatio se treniranja djece ispod 14, 15 i 19 godina. Treniram tri ekipe, ima dovoljno posla i ja sam veoma zadovoljan,“ priča Leo na početku našeg razgovora.
Američka djeca imaju „soker“ u školskoj nastavi. Roditelji potom plaćaju po 3.000 dolara po godini, ako djeca imaju talenta i igračke ambicije. Mostarac Leo Marić je tako solidno plaćeni trener. Sa Lejlom koja je završila kompjuterski menadžment u Londonu i koja radi u „Ericsonu“ i sinom i kćerkicom, Leo posjeduje lijepu „kućicu u cvijeću“.
Iskustvo iz Njemačke i put u Mostar
Leo Marić nije zaboravio Njemačku, koja ga je prihvatila kad je bilo najteže, kao i mnoge od 320. 000 bosansko-hercegovačkih izbjeglica.
Krenuo je igračkim stopama u Esenu, potom otišao u Braunšvajg, Berlin i belgijski Genk. „Ja sam fudbalsku školu prošao u Veležu, od pionira do juniora i bio sam državni reprezentativac bivše Jugoslavije u kojoj su tada igrali Rapajić iz Hajduka, Savo Milošević i moj Mostarac Igor Musa.
U Njemačkoj sam nastavio igrati profesionalno i bio sam na pragu Bundeslige. Ali, ljubav je odlučila i krenuo sam preko Atlantika.“ Tokom razgovora Marići su se upravo spremali za odlazak u rodni Mostar i bili pomalo uzbuđeni, jer se iz Amerike dole ne ide često.
„Radujem se posjeti svom rodom gradu, poslije pet godina. Moj brat Teo živi i radi u Mostaru i sada je prilika da se malo više ispričamo. Otići ćemo do Tučepa i sresti dosta naše mostarske raje.“
Sin Benjamin je poskakivao od sreće kad je vidio sliku dede Envera Marića, u dresu Herte dok smo listali poklon knjigu Bosanskog programa Deutsche Welle-a Marićima iz Teksasa. A, od lopte se odvajao nije. Možda jednom na golu američke reprezentacije bude jedan „Marić“. Iako američka djeca, obično napuštaju „soker“ i prelaze u bolje plaćeni bejzbol.
Američki napredak u fudbalu
Nedavna pobjeda reprezentacije SAD protiv evropskog prvaka Španije na „Konfederejšn kupu“ u Južnoj Africi ukazuje da Amerikanci fudbalski napreduju. Kroz tu prizmu Leo Marić vidi i šanse BH reprezentacije u kvalifikacijama za odlazak na Svjetsko nogometno prvenstvo 2010. godine u Južnoj Africi. „Mislim da reprezentacija Bosne i Hercegovine ima dobre izglede da pobijedi u obje utakmice i obazbijedi, drugo mjesto za razigravanje. Španci su presigurni, a sa Turcima će biti teže. Jer, oni će, kao i mi, ići na pobjedu. Moji Amerikanci su pokazali da se i najbolji mogu pobijediti.“
Leo Marić priča da redovno prati Bundesligu, koju u Americi često prenose. Raduje se da su Fortuna iz Dizeldorfa i Union Berlin, gdje je igrao, izborili plasman u Drugu ligu. Jedan je momak na putu da krene ka Njemačkoj, najtalentovaniji je mladi igrač u SAD do 14 godina i zove se Trevor Haberton.
Gosti iz Evrope
U Dalasu se svakog aprila organizuje internacionalni turnir dječaka sa jakim engleskim timovima Čelzijem, Liverpulom, Mančester Junajtedom, španskim Realom ili Barcelonom. „Ponosan sam da smo prije dvije godine osvojili prvo mjesto i pobjednički pehar. Nađu se tu i djeca sa naših bh. prostora. Tako je ove godine gostovala Slavija iz Lukavice kod Sarajeva, ranije Hajduk iz Splita, a ja ću pokušati da dogovorim dolazak djece iz Veleža,“ priča Leo Marić.
Golemo je ovo, rekli bi Mostarci što su postigli Marići u Dalasu. Gradu poznatom po atentatu na Džona Kenedija, davne 1963. godine. Novi stadion američkog fudbala „Kaubojsa“ u Dalasu vrijedi oko 900 miliona dolara. Možda će se na ovoj monumentalnoj građevini nekada igrati i soker - evropski fudbal. Sa trenerom Marićem iz Mostara - na klupi.
Autor Zdravko Lipovac
Odg. urednica: Belma Fazlagić-Šestić