Mostar na lijevoj i desnoj obali

„Evo raspolućene duše grada, dočekuje me kao i uvijek,“ kažem u sebi, dok silazim niz sklisku kaldrmu prema Starom mostu. Japanke se izule, pa svojim malim stopalima, dok ih bocka kamenje, nabadaju po uskim mostarskim sokacima. Pod mitskom kupolom vremena, ovaj grad još uvijek 'čuva' svoje posebno mjesto, ne samo kao poželjna destinacija iz turističkih bedekera, nego kao dokaz kako ljudska glupost može biti bezgranična: rušenje Starog mosta u ratu, podjela grada na bošnjački i hrvatski dio u miru...

Kao nekada Berlin

Podijeljen je kao nekada Berlin. Samo što je ovaj zid u glavama ljudi, a za to 'rušenje', trebaće izgleda, mnogo vremena. Koliko? To sam htjela saznati od Mostaraca, onih iz istočnog i onih iz zapadnog dijela grada. Prije podne sam bila kod jednih, a tačno u podne, preko Bulevara podjele, prešla sam kod drugih. Svima sam postavila samo dva pitanja: Kada će linija podjele između 'dva Mostara' nestati? I, ko je kriv što Mostar još uvijek nema gradonačelnika? Da podsjetim, Gradsko vijeće Mostara ni u posljednjem, (majskom) pokušaju nije uspjelo da izabere gradonačelnika. Niko od nominiranih kandidata: Vahida Bebanić (NSRB), Ljubo Bešlić (HDZ), i Suad Hasandedić (SDA), nije dobio dvotrećinsku naklonost Vijeća u prvom krugu, odnosno, natpolovičnu u drugom i trećem krugu. Zakazuju se nove sjednice Gradskog vijeća Mostara i čini se, da se ova kadrovska trakavica nastavlja.

Na ujedinjenju se ne radi

Razgovaraću sa običnim ljudima na ulici, bez najave i bilo kakve pripreme. Jednostavno, anketiraću ih, samo što će u tu anketu ući svi sa imenom i prezimenom. Osim u dva slučaja, a vidjećete i zašto.

Tahir Kosović, slikar i vlasnik male umjetničke galerije u blizini Mosta, sjedi na stepenicama i posmatra rijeku stranih turista koji hrle ka slavnoj građevini. Rano je jutro, ali sunce već nemilosrdno prži i prvi galebovi stropoštavaju se prema Neretvi. „Otkako nam dolaze ovi domaći političari, a i ovi sa strane, iz međunarodne zajednice, radi se na tome da se grad ne ujedini! To je za mene jedna vrsta terora, jer oni preko straha ostvaruju svoje ciljeve, a cilj im je da se na račun našeg jada, oni obogate. Zavadi pa vladaj, to je u Mostaru očito na sceni. Od Košnika, koji je prvi počeo dijeliti grad, tamo vodovod, pa 'vamo vodovod, te dvije škole pod jednim krovom... Eto, to su izmislili ovi naši drugovi“, kaže Tahir. „Koji drugovi?“ pitam. „Pa, ovi naši političari“, odgovara i dodaje: „Ne radi se na ujedinjenju, svi manipulišu s tim kad im treba, naročito kada im trebaju neki krediti. Uvijek je riba smrdila od glave, a čistila se od repa. Ja bih rekao da i sada riba smrdi od glave, a narod mora da je očisti, i to tu glavu ... Ne znam kada će Mostar biti jedinstven grad, ni da li će uopšte do toga doći. A što se tiče gradonačelnika, mi imamo gradonačelnika Ljubu Bešlića“, kaže moj sagovornik. „Ali, Bešlić je u tehničkom mandatu!“ „Jeste, kao malo jesam, a malo i nisam gradonačelnik. To je taj status koji drži grad i gradski budžet paralisanim“, kaže Tahir i dodaje da je glavno da se 'ne talasa', a sve što se radi u političkom smislu je kupovanje socijalnog mira u gradu. „Moj odgovor na vaša oba pitanja, uz ovo kratko elaboriranje je: Ne znam!“

Oboje konstatujemo da je grad predivan, da je ove godine turista još više uprkos svjetskoj krizi, da je Neretva još uvijek zelena kao što je bila i da je nebo još uvijek plavo kao nekada, ali da nešto ipak, nedostaje. „Nema Mostaraca, došli su divlji i otjerali pitome. Problem je što nema kritične mase građanske svijesti. Na sceni je ruralna svijest, a ne urbana. Rat je bio biznis i ništa drugo. Tako sada imamo tajkune, koji su jedini pobjednici“, kaže Tahir na kraju i preporučuje mi legendu Mostara, Safu, koji je na drugoj strani Mosta.

Dolazak dekadentnog zapada

Prelazim most, čiji je kamen već dobro uglačan od bjelosvjetskih sandala, cipela i papuča i tražim Safeta Begovića. On je već u svojoj maloj radnji u kojoj ima svega, ali najviše nakita, koji i sam izrađuje. Poliglota je, govori holandski, njemački, engleski i 'još nekoliko slavenskih jezika'. Po vokaciji je filozof. Objašnjava mi kako je preko elementarnih čestica sve na svijetu, na zemlji, ispod zemlje i u vasioni – povezano. Jedna Britanka želi da kupi dva komada Safinog nakita, ali dok ga drži u ruci, ćuti kao zalivena i vidim da joj je neprijatno, jer ne zna kako da se sporazumije sa Safom. „Možete na engleskom“, kažem joj. Ne znam je li više iznenađena ili oduševljena. „Oh, my God! He speaks English!“ uzvikuje 'dobro popunjena', vremešna turistkinja. „Eto, vidite, njoj uopšte nebi palo na pamet da ja znam engleski. Ona je ovamo stigla iz te zapadne civilizacije i ponaša se kao da sam ja majmun koji je sišao sa drveta“, kaže Safet Begović, poznatiji kao Safa. Gledamo zajedno debele turiste kako se hlade lepezama. „Eto, došao nam je na noge taj dekadentni zapad“, kaže Safa. „Moraju da rade što više, kako bi državi plaćali što veći porez, mašine rade za njih, kompjuteri misle za njih, a oni ih opslužuju i trpaju u sebe te goleme količine brze hrane. I eto, na šta liče, na gomile sala. Treba li to da nam bude uzor? Je li to put kojem treba da stremimo?“ pita me.

Gdje počinje zapadni, a gdje istočni Mostar?

Kažem mu u šali da ja ovdje postavljam pitanja. O ujedinjenju Mostara je riječ, i o izboru gradonačelnika. „Mostar je grad podijeljen jednom nevidljivom linijom i mnogi turisti me pitaju gdje počinje zapadni, a gdje istočni Mostar. Svi su čuli za podijeljenost našega grada i to mi nije drago. Ja im odgovaram ovako: da podijeljenost postoji i da je ona u glavama ljudi, a krivica za to je u glavama visokih političara. I na jednoj i na drugoj strani, a instrukcije im daju strani političari kako će raditi. Ima i dobrih primjera. Evo, Lijanović je branio interese BiH, iako je Hrvat. On je rekao da na zabranu Republike Hrvatske o uvozu bh. proizvoda, treba naša zemlja odgovoriti istom mjerom. To je ispravno i patriotski. Samo grad sa jednom dušom može imati perspektivu. Sada smo raspolućena duša. Imali smo jednu, kada su zajedno živjeli Srbi, Cigani, Bošnjaci, Hrvati i ostali. Hoće li se to opet ikada desiti, ja ne znam“, kaže Safa i dodaje da zapadni Mostar sve više liči na pravi evropski grad, a istočni 'stoji u mjestu' i to potiče mlade ljude da odlaze iz tog dijela Mostara. „Ne znam kada će biti izabran novi gradonačelnik, ali imam dobar prijedlog: jedne godine neka bude Bošnjak, a druge Hrvat i neka se tako smjenjuju, a svake pete godine, neka bude Srbin. Eto formule da svi budu zadovoljni i da niko ne bude ugrožen“, kaže Safa. Britanka je, poslije dugog biranja, kupila nakit i 'iskeširala' 10 eura. „Juče sam cijeli dan radio i zaradio 7,5 eura“, kaže prilično tužno ovaj Mostarac.

Nema fizičke granice, ali svi znaju gdje ona počinje

„Lijepi li su mostarski dućani“, sjećam se stiha iz popularne pjesme o Mostaru. I jesu, nema šta nema. Zlata i srebra, veza i srme, antikviteta i moderne odjeće. Ali, ipak, nema autentičnog bh. suvenira. Police su preplavile ruske babuške, kineski privjesci i plastični nakit. Mnogi turisti samo gledaju. „Mi ih zovemo 'turisti jedan euro',“ kaže mi simpatična vlasnica jedne suvenirnice. Pažnju mi privlači kafić „Marshall“. Njegovog vlasnika zovu Tito, a logično, njegovu suprugu Jovanka, iako joj je pravo ime Alisa. Imaju i psa. Ne, nije Reks, drukčije se zove.

„Gradonačelnika ćemo brzo dobiti, ja mislim, jer nam je potreban. Gradske institucije su blokirane i to bi se trebalo što prije riješiti“, kaže Esmir Guzin, vlasnik „Marshalla“. Smatra da Mostar neće tako brzo postati jedinstven grad. „Jedni su na jednu stranu, drugi na drugu. Ima kontakata, radimo mi s njima i oni s nama, ali je to prilično spor proces, jer sporo ide zacjeljivanje rana. Kad igraju 'Velež' i 'Zrinjski', tu se najbolje vidi nacionalna podjela grada. Nema fizičke granice, ali i oni i mi znamo gdje je granica. Posao se radi, ali nema druženja kao nekad. Ali, moraće jednog dana da padne i ta granica. Berlin se ujedinio, a da neće Mostar. Ali kad? Treba vremena. Ja ne znam, niko to ne zna, koliko vremena treba, pa da padnu te barijere u ljudskim glavama“, kaže Esmir.

Narod polako dolazi pameti!?

Ajša Behram, zaposlena u jednoj mostarskoj ćevabdžinici, ima prilično radikalan prijedlog: „Mostar će se ujediniti kad ne bude ovih političara lopova, što smo ih izabrali. Narod polako dolazi pameti. Ja mislim da ćemo mi njih sada baciti na koljena. Skinućemo ove političare i birati ljude da rade za nas. Za sve narode,“ kaže Ajša, a ja mislim: „Daj, Bože!“ „A gradonačelnik nam ne treba. Evo, grad živi, iako ga nema.“ Njen mladi kolega Anel Terzić dodaje da se preko granične crte više druže stariji, nego mladi Mostarci. „Na Španskom trgu, po parkovima, vidim da stariji uspostavljaju kontakte i normalno se druže, ali kad igraju 'Velež' i 'Zrinjski', ovdje gori kuća, a navijači su uglavnom, mladi ljudi. Kad vidimo da policija stiže i iz Sarajeva, specijalci posebno... to je da se prepadneš!“ kaže Anel.

Na Starom mostu Semir Kazazić sprema se za skok u Neretvu. Skače već 23 godine. U posljednje vrijeme, izvodi egzibicione skokove za one koji plate: jedan skok 25-30 eura. Skupljen je novac od turista i on se penje na ivicu mosta. „Da nije malo prerano, da nije rizično, jer je rijeka izrazito hladna?“ pitam ga. „Nije. Mi smo sezonu skokova otvorili prvog januara. Sve je u životu rizik. Kad izađeš napolje, može ti cigla pasti na glavu, može te auto udariti“, kaže Semir. Pitam ga na koji način će skočiti. „Neću lastu, na noge ću.“

A na „drugoj strani“....

Vrijeme je za prelazak na 'drugu stranu'. Na Bulevaru koji dijeli grad, zgrade su većim dijelom obnovljene. Samo još nekoliko sablasnih ruševina svjedoči o prohujalom ratnom vremenu. Idem do čuvenog mostarskog Rondoa i tu ću presretati moje sljedeće sagovornike ili sugovornike. Evo prvog. Zove se Marko Raić. „Pa evo. Ne zna se točno kad će se ujediniti grad, jer niko ništa ne radi na tome. Mislim, nisu neke razlike u ljudima. Sve je isto, samo eto, to je neka politička igra, kao što je i sam rat bio. Podjelu diktira neka druga, veća sila. Do naroda nije, sigurno. Do politike je. Kad taj neko ko odlučuje o tome, donese političku odluku, onda će se grad ujediniti“, kaže ovaj Mostarac.

Vidim jednog čovjeka koji mi baš djeluje onako 'politički'. Hoda polako i razgovara sa prijateljem, pretpostavljam, a obojica nose fascikle u rukama. „Dolaze sa nekog sastanka, vjerovatno“, mislim onako, proizvoljno. Zaustavljam ih. Samo će jedan da govori, Željko Aksić, zastupnik u mostarskoj, županijskoj Skupštini. „Grad će se ujediniti kad se promijeni izborni statut koji nas dijeli na šest općina, odnosno, šest područja. Dakle, kad Mostar dobije jedinstveni statut kakv imaju svi ostali gradovi u BiH, onda će postati jedinstveni grad. Ta podjela je još u glavama ljudi, ali i javno mnijenje je takvo, jer se piše i forsira ono što je loše. Dobro je to što su ljudi nasmijani, imamo mnogo turista, a u gradu je i preko petnaest tisuća studenata“, kaže Aksić. A gradonačelnik? „Vrlo brzo ćemo dobiti gradonačelnika. Čekao se završetak kongresa SDA, a pošto je to gotovo, uskoro će se tim izborom baviti HDZ i SDA. To će oni brzo riješiti“, kaže ovaj Mostarac, inače član HSP-a.

Anka Zadro jako žuri, ali želi da da svoj mali doprinos ujedinjenju Mostara: „Što se nas Hrvata tiče, što prije, to bolje. Želim da ljudi nađu jedan kompromis, da polako zaboravljaju ono što je bilo i da nastave suživot. Zapravo, želim da budemo svi jedno – Mostarci.“ Kratko i jasno.

...podijeljeno mišljenje o (ne)jedinstvenosti grada

Angela Brajković, prevoditeljica u penziji, moli me da se sklonimo sa sunca u sjenu stabala jedne od aleja koje vode prema Rondou. Jeste upeklo. Jedan gradski displej pokazuje 34 stepena Celzijusa. „Te podjele na istočni i zapadni Mostar, meni ne znače nejedinstvo. Slobodno hodam po cijelom gradu, družim se sa ljudima sa kojima sam se i prije družila. I prije rata kada je igrao 'Velež', recimo sa 'Hajdukom', završavalo je bitkom. To su više navijačke strasti kojih imate svuda u svijetu, pa i u Evropi. Pretpostavljam da je to fudbalsko nasilje isforsirano od nekog političkog podzemlja, od nekih ružnih i zločestih ljudi“, kaže Angela i dodaje da bi sve možda, bilo malo drugačije, da se više priča o dobru. „Mislim da bi se tako situacija još brže normalizirala.“ Ovu Mostarku ne zabrinjava što grad nema gradonačelnika. „Ugroženi su oni koji se financiraju iz proračuna. Neka oni oslobode novac da ljudi mogu dobiti plaće, a mi možemo i bez gradonačelnika“, kaže Angela.

Taman kad sam pomislila kako je sve jednostavno i jasno, nailazi Mostarac koji ne želi da se predstavi. Kaže, već je imao problema zbog svojih izjava u medijima, a to škodi njegovom poslu pravnika. „Recite, samo Hrvat i diplomirani pravnik“, daje mi upute. „Dobro, evo, smatrajte da je to završeno. A šta je to tako strašno što ste govorili do sada?“ pitam. „Teško će se ujediniti grad, a gradonačelnik će se izabrati voljom stranaka. Pođite na Stari most pa ćete čuti šta ti ljudi govore. Na ovoj našoj strani se mnogo manje govori protiv ujedinjenja Mostara, nego na njihovoj. Poslušajte večeras „Fokus“ na mostarskoj televiziji, politički magazin koji uređuje Alija Behram. Sredstva informiranja bi trebala pomagati i doprinositi boljoj atmosferi u gradu, a ne, tobože u interesu nekog jedinstva, potezati neke sumnjive argumente iz prošlosti ili sadašnjosti, koji ne stoje“, kaže ovaj Mostarac.

Na njegovu priču, nekako logično, nadovezuje se ova, jednog Bošnjaka iz Tomislavgrada, koji stoji pred Domom zdravlja u zapadnom Mostaru. Ni on ne smije da se predstavi. „Nemojte, molim vas. Došao sam da bih jednu osobu iz porodice koja ovdje živi, odveo doktoru. Evo, cijeli dan čekamo da dođemo na red u bolnici. Ne smijem da kažem ime. Možda se to ovom pacijentu, kasnije obije o glavu. Nema govora o ujedinjenju grada. Nikad ovo neće biti jedinstven grad kao što je bio.“

Sve je isto, ništa isto nije

Na putu do željezničke stanice, ponovo prolazim poznatim ulicama, osjećajući onaj specifični miris grada po kojem ga pamtim. Tu su i nasmiješeni ljudi, kako reče jedan od mojih sagovornika, i ptice, i turisti, i pune bašte, mostarski dućani... Sve je isto, ništa isto nije.

U brzom vozu mi dvojica dječaka, sedamnaestogodišnjaka, pokazuju torbu punu ribe, koje su 'nafatali' u Neretvi blizu Čapljine. U torbi ima više od deset kilograma kljenaka. Prodaće je nekim restoranima po 6 KM za kilogram. Tako zarađuju za džeparac. Žive u Čelebićima, a idu u srednju školu u Konjicu. „Malo smrdi ovdje na ribu, ali sad ćemo mi izaći“, kaže mi Abid Balić i valjda, da se iskupi, pokazuje mi jednu ribu. Od umora, njegov prijatelj Admir Kukić, kunja u polumraku kupea.

Autor: Ljiljana Pirolić

Odg. urednik: Zorica Ilić