Moja Evropa: kunić pred zmijom
3. decembar 2016Ova godina će se uskoro završiti. Da je nazovem negativno-revolucionarnom? To je godina temeljnih promena za Englesku, SAD, za EU, za svet. Svet će biti drukčiji bez Britanaca u EU i bez predsednika u Beloj kući. Mislim, sa predsednikom koji bi najradije vladao iz svoje privatne palate, iz svog ličnog i personalnog tornja, sa svog ličnog i personalnog, zlatom optočenog, trona. Sa predsednikom, koji je, još i pre nego što je uzjahao svog konja, i pre nego što je položio zakletvu, posejao strah i užas.
Čime još politički događaji mogu da nas prepadnu prije nego što ova godine istekne. Bogu hvala, predsjednički izbori u Francuskoj se održavaju tek sljedeće godine! I izbori u Njemačkoj su 2017. I njih svi iščekuju sa zanimanjem.
Ja samo ove godine mnogo putovala. Od Grčke do SAD. Od Engleske do Rumunije. I uvijek se vraćala u Njemačku, u Berlin, gdje sam kod kuće. I EU je moj dom. Nisam turista. Radan sam čovjek koji ima posla u mnogim zemljama u EU i van nje. Koji je svjestan šta znači život u slobodi, koja znači i slobodu kretanja.
Bilo u zemlji ili čak van kontinenta, stalno sam morala da mislim na Evropu, na EU i posljedice sve češćih užasnih vijesti. Pitanjima nema kraja. Šta će se desiti sa EU posle „bregzita“? Hoće li i druge zemlje slijediti taj primjer? Ili će da zbiju redove? Hoće li biti reforme EU? Hoće li Evropa ili svijet sada da skliznu udesno? Hoće li Evropa zadržati svoje vrijednosti i moći da ih odbrani? Ili će se Evropa podijeliti i urušiti? Hoće li naša sloboda biti ograničena? Hoće li život naše djece biti ugrožen?
I koliku odgovornost snosi svaki pojedinac? Kolika je sloboda svakog pojedinca da utiče na tok stvari, da se nanovo pozicionira ili reorganizuje? I koliku odgovornost mi kao građani treba da prepustimo institucijama EU? Koliko sigurnosti i kontrole nam je zaista potrebno? Koliko treba da se bojimo globalizacije, sporazuma CETA i TTIP?
Nisam ja jedina koja postavlja ova pitanja. U Bornvilu, predgrađu Birmingema, zapodjenula sam razgovor sa vlasnikom jedne mesare. Uvijek me zanima kako žive ljudi u nekoj zemlji. Šta jedu. Šta misle. Šta želim – upitao me je vlasnik. Hoću prvo malo da razgledam, kažem. We don´t charge for that, kaže on. Oboje se smijemo. I tako sam iskoristila priliku da postavim goruće pitanje: šta misli o EU? Mi smo izašli, kaže, i ja sam vrlo zadovoljan. Zašto, pitam. Bolje ćemo sami. EU hoće da nas uči kako treba da živimo. E, to nećemo.
U Kliftonu hoću da vidim viseći most i slučajno ulazim u radnju jednog trgovca antikvitetima koji je politički dobro informisan. Odgovor je sličan. Napolje! EU se suviše stara o ništavnim stvarima. I pri tome zapostavlja ono što je bitno.
Mladi ljudi koji su sa Erazmovom stipendijom proveli godinu dana u inostranstvu, odgovaraju drukčije. Ali i mlada konobarica u bristolskom Lidu kaže: Ja sam working class. Bojim se da ću izgubiti neka prava. Human rights. Rad u Evropi – toga nema više. Ne, to ona nikako ne bi željela.
Upuštam se u razgovor s ljudima. Na ulici, u autobusu, u taksiju, u kafeu, u robnoj kući, kod piljara, u novinarnici, u vozu. U Engleskoj neki vjeruju da bi takve i druge egzistencijalne probleme bolje savladali sami nego u evropskoj zajednici. A problema ima više nego što bi željeli. I takav stav nije iznenađenje. Iznenađenje je to što ranije takve glasove niko nije shvatao ozbiljno. Iznenađenje je to što su tijela EU, baš kao i njihova sopstvena vlada, bila udaljena od realnosti i interesovala se prije svega za donošenje normi.
Ne postoji samo sve veći jaz između bogatih i siromašnih. Sve je veći i jaz između građana i njihovih političkih predstavnika. Predstavnici kao da su prečesto zatočenici nekakve apstraktne predstave o svijetu i kao da su izgubili kontakt sa ljudima čiju svakodnevicu su htjeli da oblikuju.
Za vrijeme mog višemjesečnog putovanja po SAD, od prijatelja i kolega, od profesora univerziteta i mnogih intelektualaca sam čula da ne poznaju nikoga ko bi glasao za Donalda Trampa. Čudilo ih je što sam imala toliko da pričam o ljudima u njihovoj zemlji. U njujorku nema nikoga ko podržava Trampa, kažu.
U normalnoj svakodnevici sam sretala samo Trampove birače. Sposobne žene, i inače predusretljivi, ljubazni, ljudi širili su najbizarnije vijesti o Hilari i Obami. I nisu imali ni trunke sumnje u to da moraju da spasu zemlju i glasaju za Donalda Trampa.
Nedavno sam za vrijeme jedne debate pod nazivom „Kraj zajedništva? Šanse i rizici fleksibilnosti u EU", pripadala timu njemačkih, poljskih i francuskih predstavnika politike i nauke. Svi su se nadali da će biti prijedloga za rješenje. Sve je ostalo apstraktno teoretisanje. I kasnije, uz čašu vina, nije bilo konkretnih prijedloga za sprovođenje teorija u djelo. Samo je strah od mogućih imitatora bregzita bivao sve izrazitiji. Kao da su teoretičari bili bespomoćni kunići okamenjeni pred zmijom.