Moguće da njemačko oružje završava i u dječjim rukama

Prilikom napada obično su nas postavljali u prve redove. Morali smo jurišati pod kišom metaka…“, prisjeća se Michael D. U njegovoj domovini, u Sierra Leoneu, bio je prisiljen kao mali dječak pet godina boriti se na strani pobunjenika. On je bio samo jedan među tisućama dječaka i djevojčica, koje su obje sukobljene strane u građanskom ratu te zapadnoafričke zemlje (1991.-2001.) zlorabile kao djecu vojnike. „Djecu su obično kupovali ili otimali od roditelja ili pak otimali u školama. Prisiljavali su nas na sudjelovanje u ratu o kojem nismo imali nikakvog pojma. Alkoholom i drogama su nas učinili poslušnima“, rekao je Michael D. na konferenciji za tisak održanoj povodom Međunarodnog dana djece vojnika.

On je uspio pobjeći, preko Obale Bjelokosti stigao je prvo u Francusku i onda u Njemačku, u Hamburg. Bilo je to prije 13 godina. Danas živi u Bremenu i angažira se u borbi protiv zlouporabe djece kao vojnika.

„Trenutno u svijetu ima oko 250.000 djece vojnika. Oni se bore, služe kao nosači opreme, kuhari ili pak kao špijuni. Vrlo često ih se i seksualno iskorištava. Tjelesne i duševne traume koje ovdje dobivaju ostavljaju posljedice za cijeli život“, navodi Antje Weber, stručnjakinja za dječja prava pri organizaciji „Kindernothilfe“.

Michael D. je po dolasku u Njemačku imao sreće. Svojim ekstremno agresivnim ponašanjem skrenuo je u školi na sebe pažnju učiteljice. Ona se za pomoć obratila jednoj organizaciji za humanitarnu pomoć. Ovdje je dječak dobio terapiju tijekom koje se suočio s ratnom traumom i uspio se integrirati. No, on je nažalost tek jedan od vrlo rijetkih kojima uspijeva bijeg. U Njemačku je primjerice, tijekom 2012. godine stiglo oko 4.300 maloljetnika, djece izbjeglica bez pratnje obitelji. Među njima je, prema procjenama, bilo između 100 i 150 djece bivših vojnika. I vrlo je moguće da su u svojim rukama nosili njemačko oružje.

Smrtonosno malo vatreno oružje

Naime, poznato je da je u krvavom građanskom ratu u Sierra Leoneu bilo korišteno i oružje tipa G3, njemačkog proizvođača "Heckler und Koch". Ta automatska puška je drugo po redu (nakon kalašnjikova) najraširenije oružje na svijetu. Njemački proizvođači oružja nude i model tipa G36 – riječ je o automatskoj pušci teškoj svega 3,6 kilograma. Taj model pripada redu standardnog oružja njemačkog Bundeswehra, ali ga se može naći i u kriznim područjima po cijelom svijetu. „Upravo zbog svoje težine, to je oružje kao stvoreno za djecu vojnike“, navodi Antje Weber.

Dobar poznavatelj njemačkog vatrenog oružja i izvoza istog je i južnoafrički književnik Andrew Feinstein. Prije dvije godine on je objavio knjigu na temu globalnog naoružanja pod naslovom: „Trgovina oružjem, globalni biznis sa smrću“. Na 800 stranica on navodi naručitelje oružja, posrednike i na kraju one koji na toj trgovini najviše zarađuju. „Heckler und Koch zapošljavaju još svega 700 radnika. No, usprkos tome, to je najvjerojatnije najsmrtonosnije poduzeće u Europi“, kaže Feinstein. S tom tvrdnjom se slaže i Ralf Willinger iz organizacije za zaštitu djece i dječjih prava „Terre des hommes“. On navodi kako, prema procjenama, od oružja marke Heckler und Koch dnevno strada oko 100 osoba. Izvješće njemačke savezne vlade po pitanju naoružanja za 2012. godinu pokazuje da je Njemačka izvezla 66.955 komada malog oružja, što je dvostruko više nego 2011.

Korupcija i trgovina oružjem

„Njemački izvoz oružja nalazi se u močvari korupcije i podmićivanja s ekstremno uskim vezama između poduzeća koje proizvodi oružje, trgovaca oružjem, vlada, političara i političkih stranki“, kaže Feinstein. On sam je uzaludno pokušavao preispitati slučaj trgovine oružja sklopljen između njemačkih proizvođača oružja i južnoafričke vlade. Tada je još bio zastupnik u vladajućem Afričkom nacionalnom kongresu u Pretoriji, no njegovo istraživanje je blokirano. U znak prosvjeda upravo zbog netransparentnosti trgovine, odnosno, kupovine oružja, podnio je ostavku. „Tada smo na uvoz oružja potrošili deset milijardi dolara. To oružje nam tada nije bilo potrebno i do danas ga nismo ni koristili“, kaže on. Feinstein navodi kako je istodobno, u to vrijeme, vlada Južnoafričke Republike odbila u fondove za pomoć oboljelima od AIDS-a uplatiti šest milijuna dolara jer navodno u blagajni nije imala dovoljno novca. Prema istraživanjima, zbog toga je u toj zemlji preminulo 365.000 osoba.

Od trgovine oružjem u Južnoafričkoj Republici su profitirali političari i spomenuti Kongres. Samo za podmićivanje raznih činovnika i političara potrošeno je navodno oko 300 milijuna dolara. „Samo njemačke tvrtke ThyssenKrupp i Ferrostaal su na podmićivanje potrošile više od 62 milijuna dolara“, tvrdi Feinstein.

Njemačka, zemlja izvoznik oružja

Njemačka je u međuvremenu postala treća zemlja po redu na svijetu po izvozu oružja. Zemlja koja najviše od Njemačke kupuje oružje je Saudijska Arabija. Osim teškog naoružanja, Rijad je kupio i veliki broj malog oružja, prije svega automatske puške G36. Iako uz dozvolu njemačke vlade, Saudijska Arabija u međuvremenu i sama već može proizvoditi G36, ona od Njemačke još uvijek uvozi prije svega tenkove i patrolne čamce. Iako i sama njemačka vlada naglašava kako to oružje Saudijska Arabija koristi isključivo za obranu svojih granica, Feinstein energično odbija takve tvrdnje. Prema njegovim riječima, teško kao i lako naoružanje je vrlo lako iz oružja za obranu zemlje preinačiti u oružje za druge svrhe. „Osim toga, oni koji prodaju oružje ionako nemaju nikakvog utjecaja na to što se s tim oružjem kasnije može dogoditi. A ono se vrlo jednostavno iz Saudijske Arabije može prodati pobunjenicima u raznim zemljama…“, kaže Feinstein. A ti „pobunjenici“ vrlo često u svojim redovima prisiljavaju i djecu na ratovanje, ubijanje, mučenje drugih. Isto onako kako su prisilili i Michaela D.

Autorice: Bettina Marx / Željka Telišman

Odgovorna urednica: Marina Martinović