Može li se patentirati i krastavac?

Dovoljno je otići u prvu trgovinu i već naći primjer onoga što se zove bio-piratstvo: u našoj pošasti za vitkom linijom, na policama je mnoštvo napitaka koji objavljuju kako sadrže „nula šećera" – ipak su slatki. Tajna leži u steviji, biljci koju od pamtivijeka uzgajaju u Paragvaju i Brazilu, ali čiji je slatkor „zaštićen" patentom naravno jednog koncerna sa Zapada. Svatko tko industrijski želi koristiti steviju, plaća koncernu, a ne poljoprivrednicima u Južnoj Americi.

Primjera takvog neokolonijalizma ima upravo bezbroj, u prehrambenoj, tekstilnoj i osobito u farmaceutskoj industriji. „Tu je na primjer kurkuma koja pomaže zacjeljivanju rana ili basmati riža koja ima fungicidna svojstva, a toga ima još mnogo!" nabraja Viswajani Sattigeri drevna saznanja indijske kulture gdje se zapadni koncerni pretvaraju da su to „otkrili".

Zaštita intelektualnog vlasništva je postao ozbiljan problem još od liberalizacije tržišta i osnutka Svjetske trgovinske organizacije početkom devedesetih, ali koliko god da se tako željelo spriječiti piratstvo i kopiranje tuđih izuma, tako su se i otvorila vrata zaštiti i saznanja koja doduše jesu prisutna u određenim kulturama, ali se nitko nije potrudio to zaštititi patentom.

Nema patenta za ono što se zna

U borbi protiv piraterije je u Ženevi osnovan i World Intellectual Property Organisation (WIPO), ured Ujedinjenih naroda i čije se članice od ovog ponedjeljka (13.5.) trebaju složiti oko korjenite promijene načela intelektualnog vlasništva i kako bi se spriječilo da se „patenti pogrešno izdaju za izume koji nisu niti novi, niti su nešto novo obzirom na genetske resurse i tradicionalno znanje koje je povezano s genetskim resursima", piše u priopćenju WIPO.

Ne samo što nam priroda nudi upravo bezbroj rješenja koje danas spadaju u vrhunsku tehnologiju – spomenimo samo „lotus efekt" mikroobrade površine preko koje se onda kapljice vode tek slijevaju, nego je pravi zlatni rudnik „otkrića" na kojima se može zaraditi golem novac nastao razvojem analize genetskog materijala. Doista su neke tvrtke u neko doba pokušale patentirati čak i tikvicu ili krastavac, ali tome je već učinjen kraj takozvanim sporazumom iz Nagoye prije desetak godina. Ne, bilo koji proizvod koji je nastao u prirodi se ne može zaštititi patentom – na primjer, to znači i da se ne može zaštititi ljekovito bilje. Ali ako je on genetski promijenjen, onda je to nešto veći problem.

Problem je i ako se genetski izdvoji samo neki segment – kao što je na primjer jedan enzim mikroorganizma slanog jezera u Keniji gdje je jedna znanstvenica utvrdila kako je on izuzetno učinkovit izbjeljivač. Danas se on masovno koristi – možda ste koristi imali i vi ako ste kupili traperice koje su „stonewashed". Naravno da je taj preparat zaštićen patentom, ali u Keniji od toga nitko nema koristi.

Od gena pa do kulture

U prijedlogu o kojem se trebaju složiti 193 zemlje članice WIPO je intelektualno vlasništvo podijeljeno u tri kategorije: najprije su tu genetski resursi biološkog materijala biljaka i životinja. No onda se izrijekom spominje i tradicionalno znanje kakvo na primjer u Indiji sakuplja i Viswajani Sattigeri iz drevnih saznanja ajurvede i unanija, ali takvih – najčešće usmenih saznanja ima u svim kulturama diljem planete. Neka su možda čak i tragično pogrešna, ali neka će nam možda tek otvoriti put za neki novi preparat ili lijek. I na koncu, tu je zaštita „kulturnog nasljeđa" jer i to se krade i pokušava „patentirati" – na primjer u tekstilnoj industriji to može biti osobiti način tkanja ili uzorka.

Cilj ove promjene pravila o intelektualnom vlasništvu jest dvojaka: sustavno sakupljati drevna saznanja i iskustva kao što to čini Sattigeri u svojoj zemlji u neku vrstu zajedničkog iskustva čitave civilizacije i koja bi onda bila izuzeta od krađe i „otkrića" neke korporacije. A ako se i dođe do novih saznanja, tu će biti obaveza javiti gdje je nađen uzor za taj izum i kako će dobit biti podijeljena.

No to zvuči jednostavnije nego što će biti na pregovorima, jer je tu mnogo pravnih detalja i pitanja: bez obzira što mislili o interesima međunarodnih koncerna, naravno da netko treba i otkriti nešto novo – pa makar to bilo utemeljeno na nečem starom i da to košta novaca. U proizvodnji lijekova je tu lako riječ i o desecima milijuna eura za razvoj. A tu treba onda biti i interesa platiti takva istraživanja.

Još veći problem je takozvana „digitalna sekvencijalna informacija" (DSI) genetskog materijala. To je zapravo najvažniji segment koji na primjer biljci steviji daje osobinu slatkoće. A ako se taj ključni element utvrdi, može ga se proizvoditi i bez korištenja biljke. Kome to pripada i tko od toga treba imati koristi? Sve u svemu, čak i ako se u Ženevi i postigne dogovor, bit će još mnogo rasprava u pitanju zaštite intelektualnog vlasništva – što je to uopće.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu