Mitovi o padu Miloševića

Zapad je svojom intervencijom prilikom rušenja Slobodana Miloševića više odmogao nego što je pomogao – glasi provokativna teza knjige „Fabrikovana revolucija“ (Engeenering Revolution) američko-holandske autorke Marlene Šperi (Spoerri), piše Noje cirher cajtung (NZZ) i nastavlja:

„Svrgavanje Slobodana Miloševića u oktobru 2000. godine bio je odlučujući trenutak u istoriji promocije demokratije. To je bila prva uspješna demokratska revolucija poslije Hladnog rata, koja je imala značajnu podršku iz inostranstva. Zbog četiri izgubljena rata i ekonomske bijede, srpski vladar proigrao je podršku naroda; u septembru 2000. godine, njegov protivnik Vojislav Koštunica izabran je za predsjednika. Miloševićev pokušaj da pokrade izbore, izveo je pola miliona ljudi na ulice Beograda. Autokrata je bio gotov.

Američke i njemačke stranačke fondacije – Nacionalni demokratski institut, fondacije ’Konrad Adenauer’ i ’Fridrih Ebert’ – podržavale su inicijative političkog i građanskog društva, koje su potom, nakon rušenja Miloševića, postale proizvodi za izvoz. Takav primjer je studentski pokret ’Otpor’, koji je kampanjom kojom je mobilisao društvo, doprinio pobjedi Koštunice a potom transformisan u konsultantsku firmu. ’Obojene revolucije’ u Gruziji i Ukrajini, kao i ’Arapsko proljeće’, direktno su ili indirektno inspirisani ’Otporom’. Međutim, istorijska događanja ni izbliza nisu bila tako pravolinijska, ukazuje Marlen Šperi.

Pravi događaji prilično su zamućeni mitovima. Stranačke fondacije i njihovi međunarodni donatori doprinijeli su uspjehu kojeg u suprotnom u toj mjeri ne bi bilo, tvrdi Šperi. Novinari i akademski građani doprinijeli su stvaranju mita. Njena provokativna teza glasi: međunarodna podrška bila je uglavnom neefikasna, a tamo gdje je i imala uticaj, to je bilo kontraproduktivno. Autorka za to navodi jedan jedini konkretan primjer: zvanične sastanke predstavnika zapadnih vlada sa srpskim opozicionim političarima pred izbore, što je režimu omogućilo da predstavnike opozicije prikaže kao strane agente. Autorka, koja predstavlja nevladinu organizaciju ’Nezavisni diplomata’ (Independent Diplomat) u UN-u, istovremeno kritikuje bivšeg specijalnog izaslanika SAD Ričarda Holbruka, jer se prije i nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma 1995. godine, sastajao isključivo sa Miloševićem, ignorišući opoziciju.

To nije dovoljno konzistentno i ukazuje na glavni problem knjige ’Fabrikovana revolucija’: autorka uvijek iznova iznosi tvrdnje koje, uprkos brojnim intervjuima sa tadašnjim zvaničnicima, empirijski ne može da dokaže. Šteta. Knjiga je veoma zanimljiva kao opis strane podrške demokratizacije u Srbiji, ali je, kao procjena te istorijske epizode, daleko manje uspješna“, zaključuje švajcarski list.

Rođena u miru opterećena ratom

Novinar njemačkog nedjeljnika Cajt (Die Zeit) Ulrih Ladurner na putu po Bosni i Hercegovini piše svoj blog. U Sarajevu je sreo 19-godišnju Leu Ćirić, rođenu tri dana nakon Dejtona. Ona sama nije osjetila rat, ali zna užasne priče: o snajperistima, granatiranju, gladi, ubistvima, nepodnošljivoj hladnoći... priče o napuštenosti jednog grada... Njeni roditelji su živjeli u tom Sarajevu koje je 1.425 dana bilo pod srpskom opsadom. Ali, Lea želi da to ostavi iza sebe. „'Previše pričamo o ratu', kaže ona, 'ta tema je stalno prisutna. Kakvoj onda budućnosti da se nadamo?'“ pita se Lea u blogu Ulriha Laurnera.

On piše kako je ime Nasera Orića ponovo na svim naslovnim stranicama. Za Bošnjake je on heroj, za Srbe ratni zločinac. „To je za Leu Ćirić previše. Ova studentkinja psihologije ne želi da bude shvaćena kao da ne poštuje žrtve ili pak da poziva da se sve zaboravi, već da se vidi žarka želja jedne mlade žene koja gleda u budućnost. Ćirić se osjeća kao zarobljenica istorije, koja joj ne daje nikakvu mogućnost za novi početak. Uz to ona ima tek 19 godina. 'Mi moramo da se sjećamo svega, ali zar ne možemo da tugujemo u tišini. Zašto uvijek moraju da budu ogromne ceremonije, koje ponovo otvaraju rane žrtvama?', pita se Lea. Za nekoliko dana će se obilježiti 20 godina od masakra u Srebrenici. No, već sada padaju sjenke na godišnjicu. Posebno zbog spora između Bosne i Hercegovine i Srbije koja i dalje neće da prizna masakr u Srebrenici kao genocid. I kako će onda jedna mlada djevojka kao Lea Ćirić tu da nađe svoju budućnost? A ona nije usamljena u svom mišljenju.

Lea želi da ostane u Bosni i Hercegovini, to je njena domovina, zemlja koju voli. Ali, od konstante prisutnosti rata ne može da dođe do vazduha. Sjedi u kafiću kod katedrale dok razgovaramo a ispred veliki plakat za stalnu izložbu o masakru u Srebrenici. Na pločniku su mnoge tzv. sarajevske ruže, ostaci eksplozija granata koje podsjećaju na cvijet. Rupe od gelera su ispunjene crvenom smolom da podsjećaju na dane kada je dnevno na Sarajevo padalo po 300 granata. Lea Ćirić je odrasla samo nekoliko stotina metara dalje od ovog mjesta, od tako vidljivih sjećanja. Ona želi da živi u miru, ali je rat ne ostavlja na miru“, zaključuje Ulrih Ladurner u listu Cajt.