Misija u Afganistanu je promijenila i Njemačku

"Misija završena"? Količina ubranog opijuma u Afganistanu je velika kao nikada prije, a i broj napada od strane talibana doseže nove rekorde. Čak i u bivšem glavnom području djelovanja Bundeswehra u Kunduzu su pobunjenici na ljeto, doduše nakratko ali simbolično, mogli podići svoju zastavu. Već se strahuje da su posrijedi prvi razgovori između talibana i "Islamske države". Veliki dijelovi zemlje nisu više pod kontrolom - ionako korumpirane - državne vlasti, već poslušno djeluju po zapovjedništvom lokalnih gospodara rata. Glavni grad čak ni u visoko osiguranom centru više nije siguran, napadi su i tu česti. Ukratko: uspjeh izgleda drugačije.

Ali isto tako bilo bi pogrešno govoriti o potpunom porazu. U sjeni misije ISAF-a su se izgradile bolnice i škole, nikad prije nije toliko djevojčica pohađalo školu kao danas. To je u prvoj liniji naravno zasluga civilne razvojne pomoći. Ali bez prisutnosti stranih trupa poput Bundeswehra i s time povezanih gotovo neiscrpnih donacija to ne bi bilo moguće. Afganistan se promijenio.

Ali i Njemačka: kad je Bundeswehr prije 13 godina započeo svoju misiju na Hindukušu, njemačka vojska je bila dovoljno naivna da vjeruje kako ide u jednu misiju poput one na Balkanu. Mislilo se da su nakon napada od 11. rujna 2001. talibani ubijeni u zračnim napadima, da će u Afganistanu uskoro zavladati mir kao u Bosni i Hercegovini i na Kosovu i da će biti dovoljno kročiti ulicama s čokoladom i knjižicom s narudžbama za projekte obnove u rukama kako bi se osvojilo srca stanovništva. Gotovo za ne povjerovati: u početku misije su se vojnici kroz bazare Kunduza vozili čak s neoklopljenim japanskim automobilima koje su kupili na lokalnom tržištu.

No, isprva podalje od kontroliranih cesta, zatim sasvim otvoreno se formirao otpor. Odjednom su se njemački vojnici našli u kopnenim borbama s gerilcima koji dobro poznaju lokalni teren. Bilo je mrtvih i ranjenih, psihički traumatizirani povratnici su iz Afganistana u njemačke dnevne sobe sa sobom donijeli grozne doživljaje, dok su drugdje obitelji tugovale za onima koji se uopće više nisu vratili kući. Bio je to rat - riječ koju se političari ni onda nisu usudili izgovoriti kada je već sve više mrtvačkih sanduka stizalo u Njemačku. A onda je jedan časnik naredio bombardiranje jedne cisterne u blizini Kunduza. Nevini civili su poginuli. Bundeswehr je sada bio i počinitelj. Podrška stanovništva u Njemačkoj za misiju u Afganistanu je bivala sve manja, politika se našla u škripcu.

Na osnovu tih iskustava se čvrsto zatežu linije današnje vanjske politike. Na osnovu toga se može pojasniti i oklijevanje Njemačke u slučaju zračnih napada na Libiju, ali i u misiji protiv "IS-a" u Iraku i Siriji. Njemačka je pacifistička zemlja, i to ne više zbog izblijedjelog i sve više ritualizirajućeg sjećanja na krivnju u Drugom svjetskom ratu, već konkretno zbog misije ISAF-a. U Bundeswehru je cijela jedna generacija časnika doživjela realna borbena djelovanja. Njihova iskustva, koja prenose ministarstvu obrane, značajno utječu na politiku.

Istovremeno je Savezna Republika Njemačka s tom misijom pokrenula i vlastitu dinamiku koja gotovo da se ne može više zaustaviti. I u budućnosti međunarodna zajednica očekuje njemačko sudjelovanje, to važi isto tako za nastavak misije u Afganistanu kao i za novi mandat u kurdskim područjima Iraka. Za ovo posljednje je čak i tumačenje ustava toliko rastegnuto kao nikad ranije. Ta misija bi se, doduše, trebala ograničiti na obuku kurdskih pešmergi, ali bi Afganistan trebao biti dovoljan primjer za to kako brzo Bundeswehr može ponovno biti uvučen u borbenu misiju. Kako će se Njemačka nositi s tom dilemom između ljubavi prema miru i svjetsko-političke odgovornosti, ostaje da se vidi.

Afganistan, naprotiv tomu, je već vidio brojne strance, Perzijance, Grke, Hune, Mongole, Arape, Engleze, Sovjete i trupe ISAF-a. Svi oni su za sobom ostavili više ili manje jasne tragove, na koncu su se valovi povijesti prelili nad strancima. I Afganistan je ostao Afganistan.