Migrantima u Salakovcu dobro, ali idu za EU
10. juli 2018
"Imamo hranu, odjeću i svi su prema nama jako ljubazni. Nigdje nismo primljeni kao ovdje. Neka dragi Bog vidi ova dobra djela", dovikujući odgovara jedna mlada preko ulazne kapije Izbjegličko-transmisijskog centra u Salakovcu.
Novinarima je zabranjen ulaz i fotografiranje unutar samog Centra jer je znatan broj njih, kako to kažu iz Ministarstva sigurnosti BiH, izrazilo želju za azilom. Jedina šansa za razgovor i fotografiju je kada izađu iz područja Centra.
Kapaciteti skoro popunjeni
Za razliku od prije nešto više od mjesec dana i dramatičnog zaustavljanja konvoja autobusa migranata iz Sarajeva prema Mostaru, što je bilo otvoreno izražavanje nedobrodošlice i bojazni iz Hercegovačko-neretvanske županije, ali i nezadovoljstva građana zbog njihovog prisustva, danas je to znatno drukčija slika.
U izbjegličkom centru na 20-tak kilometara od Mostara migrantima je omogućen krov nad glavom i smještaj, doručak, ručak, večera, medicinska pomoć, posebna igraonica za djecu i radionica za žene, humanitarna pomoć u odjeći i higijenskim potrepštinama i - otvorena vrata migrantskog centra za slobodan ulazak i izlazak.
To su, prema riječima upravnika ovog izbjegličkog centra Edina Denje uvjeti života migranata iz Afganistana, Sirije, Irana, Tunisa...
"U Centru je od 170 do 200 migranata, a puni kapacitet je 220 kreveta. Novi dođu, a neki odu. Imaju sve uvjete za koliko-toliko normalan život, iako se ovo ne može nazvati normalnim životom", kaže upravnik Denjo za DW.
Hranu donosi Crveni križ iz Mostara, a za dva tjedna migrantima i korisnicima javnih kuhinja su podijelili oko 7.000 obroka, što je bio veliki izazov s obzirom da i sami raspolažu skromnim zalihama.
"Koristeći vlastite resurse, oslanjajući se na nesebičnu pomoć donatora, kojima se i ovaj put najiskrenije zahvaljujemo, uspjeli smo uraditi ono što najbolje znamo. Uspjeli smo, barem djelomično, ublažiti ljudske patnje i pružiti osnovne uvjete za život. Sve drugo je manje važno i manje bitno", posvećeni su pomaganju u Crvenom križu Mostar.
Međutim, visoka razina organizacije pomoći, ljudske empatije, ali i sredstva utrošena za njihovo zbrinjavanje nije ono što će ih u ovom izbjegličkom centru i zadržati.
Dok su države članice EU-a odlučili o uspostavi zatvorenih migrantskih centara, što znači i ograničenu slobodu kretanja, u izbjegličkom centru u Salakovcu ilegalni migranti uživaju potpunu slobodu i, kada god to žele, mogu krenuti dalje na svom putu prema Europi. Ili se vratit na toplu večeru.
‚Kako-tako stići ću u Dresden‘
Dalje će svakako ići i Afganistanac Yalil. Konačan cilj mu je Francuska. Kaže da iz domovine sa bratom putuje već skoro tri mjeseca.
"Vrlo loš je život u Afganistanu. Nema nikakve budućnosti. U Francuskoj ćemo brat i ja naći posao i pomoći svojoj obitelji koja je ostala. Ovdje je dobro, pomažu nam, ali mi moramo dalje", iskren je on i u tome nije jedini.
Kako doći do Dresdena u Njemačkoj s obitelji velika je briga i mladog Iračanina Lawanta Sauira, koji sa prijeateljem Adi Ahmanom Sabirom prolazi kroz kapiju centra na kratku šetnju prije ručka. On je već prije u jednom restoranu u tom gradu radio dvije godine i sada se vraća sa suprugom i djecom.
"Ako hoću život, morao sam otići. Sada smo ovdje nakratko, ali do Dresdena ćemo kako-tako stići i ne namjeravam se vratiti nazad", odlučan je on u nastavak putovanja. Ova trojica migranata jedni su od rijetkih koji pristaju na razgovor i fotografiranje.
‚BiH je pokazala najviše razumijevanja‘
Međutim, dok su većina njih tzv. ekonomske izbjeglice koje iz svojih zemalja u EU bježe zbog teške ekonomske situacije,
Sasa iz Irana prema Europi putuje čak šest mjeseci bježeći zbog političkog progona. Visokoobrazovan je, u kasnijim 30-tim godinama, tečno govori engleski jezik, a zna se malo služiti i njemačkim.
Ne želi se fotografirati, ali kaže da su ga na njegovom putu mnogi novinari intervjuirali. Vidno je mršav, umornog pogleda, ali unatoč svemu odlučan.
"Toliko smo ružnih stvari proživjeli. Maltretiranja, ponižavanja kao prema životinjama. Ali ovdje imamo sve potrebno za odmor. Bosna je pokazala najviše razumijevanja za nas", kaže on, dok na pitanje gdje želi ići, samo odmahuje rukom.
Opasni migranti u Lukavcu
Državni ministar sigurnosti Dragan Mektić kazao je da BiH ne može primati ekonomske migrante i traži pomoć Europske unije jer država teško može izdržati stalni pritisak njihovog dolaska i zbrinjavanja. Do sada ih je registrirano oko 7.300 i prava je sreća da nema brojnijih incidenata.
"Sjetimo se da je jedan migrant napao drugog i usmrtio ga u Velikoj Kladuši. Mi smo 18 problematičnih migranata, počinitelja kaznenih djela, iz Bihaća i Velike Kladuše izmjestili u Imigracijski centar u Lukavcu u Istočnom Sarajevu. Te osobe sklone su fizičkim napadima, oštećenju imovine, tuči i opasni su i za ostale migrante", kaže ministar Mektić za DW.
Glasnogovornik MUP-a HNŽ Ljudevit Marić potvrđuje da incidenata ima i u Salakovcu - nekoliko provala u trgovine prehrambenom robom, ali i ozbiljnijih napada u kojima je jedan od njih ozlijeđen nožem.
Iako ministar Mektić apelira za pomoć iz EUa, iz čijih zemalja, Grčke i Bugarske, na kraju krajeva u BiH migranti i pristižu, za sada konkretnijeg odgovora nema, jer su i u samoj EU neslaganja oko ovog pitanja.
Zbog migranata može i zaratiti u BiH?
Međutim, veći pritisak dolaska migranata BiH, kako to ocjenjuje mostarski, sveučilišni profesor Mile Lasić, mogao bi politički nestabilnu BiH dovesti čak i do 'zveckanja oružjem'.
Misleći na turskog predsjednika Erdogana, Lasić kaže:„ Svašta se može dogoditi u slušaju da taj "omiljeni', tzv. "naš" lider pusti jedan milijunčić izbjeglica koji ima u rezervi da krenu balkanskom rutom. To, u našim uvjetima znači rat. Svi mufljuzi u politici i lijeve i desne opcije, to bi iskoristili za sebe. Mi smo samo tranzitno područje, ali je ovo i idealna priča za naše političare da se ponovno prave važni, umjesto da se postavlja pitanje odgovornosti zašto su im šuplje granice".
Ali, profesor je zgrožen sveopćim pristupom prema migrantima i zbog osobne životne priče kada je on, kao izbjeglica sa svojom obitelji, bježao iz ratnog Mostara i bio primljen u Njemačkoj.
"Zaboravljamo da su apsolutno neke druge europske zemlje bile blagonaklone prema nama prije samo 25 godina. Ja sam svjedok toga jer moja je obitelj primljena kao najrođenija u Saveznoj Republici Njemačkoj i u međuvremenu je to postala njihova zemlja. Kao da je netko sludio ljude pa se zaboravilo kako su nam drugi pružali pomoć", zaključuje profesor Lasić.