Migranti u BiH: Kako je živjeti po zimi na ulici?

DW: Gospodine Dietrich, tokom Vaše posljednje humanitarne misije u decembru 2019. ponovo ste obišli skoro sve izbjegličke kampove u BiH. Kako ocjenjujete situaciju s migrantima u BiH?

Stefan Dietrich: Posjetili smo pet organizovanih smještaja koje se od strane lokalnih vlasti, IOM-a, Crvenog krsta  oficijelno vode kao izbjeglički kampovi. Ponovo smo bili u kampu Miral kod Velike Kladuše, Borićima i fabrici Bira kod Bihaća, te državnom kampu Salakovac kod Mostara, a prvi put smo obišli već sada bivši kamp – šatorsko naselje Vučijak kod Bihaća, te kamp Blažuj kod Sarajeva.

Za razliku do decembra 2018. godine situacija se generalno stabilizovala, što zbnači da se nije pogoršavala. Ima i poboljšanja i vidi se da su na nekim mjestima lokalne vlasti i međunarodne organizacije uspješnije organizovale prihvat izbjeglica. No, u kampovima Miral i Blažuj i na nekim drugim mjestima situacija je i dalje jako teška pa čak i kritična.

Šta se to u BiH promijenilo nabolje po pitanju smještaja i tretmana migranata?

Naša zapažanja su da je situacija u kampu u Borićima mnogo bolja, a smještajni i boravišni uslovi adekvatniji nego prije godinu dana. Tu su smještene samo porodice, žene i djeca, te nekoliko maloljetnika bez roditelja. I u kampu u fabrici Bira je nešto bolje ali u fabričkoj hali Bira jedan dio ljudi još uvijek mora spavati na hladnom betonu ili na neadekvatnim madracima i u šatorima. Ipak je zima i takav smještaj nije human.

Stanje u državnom kampu Salakovcu kod Mostara je jednako dobro kao i prošle godine, tj. mnogo je bolje od situacije u međunarodnim kampovima IOM-a.

Veliko poboljšanje je to što su utvrđene dvije nešto uslovnije nove lokacije za smještaj izbjegličkih kampova – Ušivak i kasarna u Blažuju. Obilazili smo Blažuj koji bi uskoro trebao raspolagati sa nužnom infrastrukturom.

Tuzlanska regija za sada jedina nema organizovani kamp ni državni ni neki drugi. I tu je stanje najkritičnije. Uskoro ćemo ići u Tuzlu da obiđemo izbjeglice i podjelimo pomoć, pa ćemo se i lično uvjeriti u stanje stvari.

Šta su još uvijek gorući problemi i šta bi se trebalo promijeniti?

Apsolutno gorući problem je taj da u BiH nema dovoljno kapaciteta u postojećim kampovima da se smjeste nove izbjeglice koje dolaze u sve većem broju. Dobar broj izbjeglica se ne može registrovati za boravak u kampu jer za njih  njih nema mjesta. Uprava im omogući samo noćenje „na nogama", bez prava na ishranu i ličnu higijenu. Razlog je nedostatak kapaciteta.

U BiH i dalje ima puno ljudi koji borave, čak i noćivaju na ulici, u parkovima, željezničkim i autobuskim stanicama, na samoorganizovanim ognjištima, u napuštenim objektima na periferiji gradova - Sarajeva, Tuzle, Velike Kladuše, Bihaća... To su katastrofalni uslovi za njihovo fizičko i psihičko zdravlje i sigurnost. Možete zamisliti kako je danima živjeti na ulici po zimi. Naš tim je zgrozilo kada smo sreli dvije familije - jedna sa bebom od sedam mjeseci i dvije curice od 9 i 12 godina kako lutaju Baščaršijom u centru Sarajeva, noću, po snijegu, na minus pet stepeni. Jedna od dvije majke je još bila u drugom stanju. Naša grupa aktivista je tražila smještaj za obje familije bar za jednu noć i unaprijed smo plaćali. U nekoliko hostela ili hotela rečeno nam je da nemaju mjesta, neki su čak otvoreno rekli da ne primaju izbjeglice. Meni su puno puta pričali priču o bosanskoj gostoprimljivosti i solidarnosti, pa me je sve ovo prilično neugodno iznenadilo. Još više, znajući da je istu ili sličnu izbjegličku golgotu prošao i bh. narod. Iako je teško, Bosanci i Hercegovci, bez obzira na vjeru i etniju, a naročito vlasti u BiH, moraju naći više solidarnosti i mjesta u srcu za pomoć izbjeglicama. Ljudi po zimi, u nesreći, ne smiju ostati na ulici.

Kako ocjenjujete odnos vlasti u BiH prema toj populaciji?

Definitivno jedan od većih problema predstavlja činjenica da se vlasti u bh. entitetu RS još uvijek ne žele solidarisati sa državom čiji su integralni dio. Ne žele da prime izbjeglice i dopuste izgradnju kampa ili smještaj izbjeglica na teritoriji tog entiteta.

Policija entiteta RS kupi izbjeglice koje zatekne u prolazu i sprovodi ih u manjim ili većim kolonama ka FBiH. Česta je slika da vidite kako izbjeglice po kiši, noću i danju u kolonama pješače u pratnji motorizovane policije RS do željezničkih stanica na pruzi Sarajevo-Bihać ili do administrativne linije između RS i FBiH. U tom pogledu vlasti, a čini mi se i društvo u FBiH imaju humaniji odnos prema izbjeglicama, ali svima nedostaje više osjećaja solidarnosti.

Drugi problem jeste ksenofobna, anti-imigrantska retorika koja se najčešće, gotovo sistematski može čuti od političara iz entiteta RS i koja ima islamofobni prizvuk, jer vlasti i režimski mediji u RS lažno i bez osnova dehumaniziraju i kriminalizuju izbjeglice i imigrante, mahom iz zemalja sa muslimanskom većinom, kao potencijalne teroriste, "islamske fundamentalist” i kriminalce. Na taj način vlasti u RS šire strah od migranata među ljudima, stvaraju javno mnijenje i atmosferu u kojima će lako opravdati svoju odluku da ne dozvole smještaj izbjeglica u RS. Slična retorika se može čuti i od pojedinih opštinskih političara i desničarskih aktivista u FBiH, koji često koriste nesreću ovih ljudi za obračun sa političkim protivnicima i dobijanje glasova. Ove godine su u BiH lokalni, opštinski izbori i treba očekivati da se ovakva anti-imigraciona retorika pojača, i u RS i u FBiH.

Evo ni dvije godine poslije, nema učinkovitog mehanizma da se situacija humano i ljudski rješava, niti na državnom nivou, niti u koordinaciji i dijalogu raznih nivoa vlasti u BiH. Pogotovo nema sluha da se pomogne onim opštinama i kantonima gdje je priliv izbjeglica najveći. Razočaravajuće je da se ni vjerske zajednice, one kojima bi čovjek trebao biti u centru svega, nisu baš pretrgle oko humanitarne pomoći izbjeglicama. Nisam ih vidio na čelu humanitarnih aktivnosti. Nisam primjetio neki veći angažman ni jedne od stranka koje se inače vrlo često deklarišu u domaćoj i međunarodnoj javnosti, kao stranke koje gaje evropske, socijalne, demokratske i ljudske i pravne vrijednosti.

Razgovarali ste i s migrantima, šta oni o svemu tome kažu? 

Pozitivno su se izrazili o „običnim" ljudima koji im pomažu, daju hranu, ili omogućavaju im da se istuširaju, ili da prespavaju. Imamo utisak da „obični" ljudi u BiH, koji nemaju mnogo i to malo što imaju dijele i pomažu. Nažalost, ima i negativnih izuzetaka.

Je li Evropa, po Vama, zakazala u pogledu iizbjegličke krize?

Glavni problem je što EU ne funkcioniše kao jedna unija nego svaka država forsira svoje interese. Pored toga stranke desnice i ultradesničarske snage često koriste izbjegličku krizu da kroz jeftini nacionalizam i populizam, šireći strah i mržnju sakupljaju jeftine poene, ne bi li došli ili zadržali vlast. Tako se u pojedinim zemljama EU stvara ksenofobična medijska atmosfera koja omogućava da se političari ne pridržavaju međunarodnih konvencija pa ni da principijelno provode sopstvene zakone.

Nažalost, odnos država EU prema migrantima i izbjeglicama je sve lošiji. Čak je postalo normalno da se ugrožavaju njihova osnovna ljudska prava. Evo uzmite primjer Hrvatske koja je članica EU. Dokazano je i sada su se mnoge vlade i javnost u EU uvjerili u nečovječnu torturu i nelegalan tretman koju Hrvatska provodi nad izbjeglicama. Za ove nasilne postupke i Hrvatska i Slovenija moraju snositi adekvatne posljedice, jer obje ove države imaju međunarodnu obavezu i obaveze prema standardima EU čije su članice, da poštuju osnovna ljudska prava i dostojanstvo izbjeglica. Ne trebaju im dati ni azil, ni rezidenciju, ni posao, jer to izbjeglice i migranti ne žele od njih, već da im pruže pravo na nesmetan i human prolaz do željene zemlje azila. A šta one rade, uz silu i nasilje i protivno međunarodnom pravu i zakonima zlostavljaju i vraćaju ljude u BiH. Ali da li će ovi slučajevi poslužiti političarima u EU da promjene odnos prema izbjeglicama, ne znam.

Kakva je Vaša poruka ljudima u regionu po pitanju odnosa naspram tih nesretnih ljudi?

Migranska kriza na Balkanu neće prestati jer su uzroci u drugim zemljama i u rukama vladajućih velikih sila. Ljudima u regionu želim preporučiti da i dalje pokazuju empatiju, humanost i spremnost da pomognu onima u nevolji. Svi smo mi ljudi i dostojanstvo neka bude na prvom mjestu. A političarima želim da budu primjer građanima i cijelom društvu, da imaju malo više iskrenosti, solidarnosti i hrabrost da se suoče sa ovim problemom, jer od njega neće moći pobjeći, neće ga moći ignorisati, a moći će se nositi sa njim samo u saradnji sa građanima, aktivistima i jedni drugima u svojoj zemlji, te u saradnji sa drugim državama.

Stefan M Dietrich je njemačko-švajcarski humanitarac, koji kroz organizaciju "Help Now" iz Švajcarske od početka migrantske krize u regionu pokušava pomoći izbjeglicama i migrantima. Humanitarnim radom se počeo baviti još tokom ratova na prostoru bivše Jugoslavije, kada je u Bavarskoj pomagao izbjeglicama iz BiH i regiona. 

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android