Kaznene prijave zbog "policijskog iživljavanja"
28. juli 2020
Vanredno epidemiološko stanje, koje već duže od četiri mjeseca pogađa i Hrvatsku, bacilo je sjenku na problem neprihvatljivog državnog tretmana izbjeglica iz Azije i Afrike. U javnosti je stvoren utisak da su migracije u tom razdoblju gotovo sasvim ili u značajnoj mjeri uminule, a s njima i policijsko nasilje. Nažalost, istina je umnogome drukčija. Nevladine organizacije koje u Hrvatskoj pomažu izbjeglicama bilježe porast specifičnih oblika nasilja, no sve teže uspijevaju da plasiraju u javnost svoja saznanja.
Društvo je zaokupljeno svojim problemima – korona, zemljotres u Zagrebu, ekonomska kriza – i sve je manje osjetljivo na one tuđe. Centar za mirovne studije (CMS), udruženje aktivista sa sjedištem u Zagrebu, nastoji da ispravi takav novonastali disbalans.
Obeležavanje glave sprejom
Jedan od načina postizanja tog cilja, uz stalni rad na terenu, jesu kaznene prijave koje CMS podnosi zbog pomenutog nasilja. Najnovija je podnijeta prije samo nekoliko dana, a bavi se slučajem premlaćivanja šesnaest izbjeglica od strane osam neimenovanih uniformisanih osoba. O tome u prijavi svjedoči pet žrtava pod imenom i prezimenom, pri čemu su jednoj od njih slomljene obje ruke i noga. Prethodna slična prijava datira iz juna. Tada je policijsko iživljavanje, kako se navodi, pretrpjela grupa od 33 osobe.
„Svima su im glave označili trajnim narandžastim sprejom, tj. nacrtali su im krst preko tjemena da bi dugo ostali prepoznatljivi. Ali i da bi se osjetili poniženim i zastrašenim", smatra Antonija Pindulić, pravnica CMS-a, dodajući da aktivisti ujedno registruju i porast raznih vidova ponižavanja i zastrašivanja. Premlaćenim žrtvama iz navedene grupe sa 16 izbjeglica, prema iskazu u prijavi, mučitelji su u rane utrljavali kečap, majonezu i šećer.
Maltretiranje djece-izbjeglica
„Negativna razlika koju bilježimo najviše se odnosi na raznovrsnije i teže načine iživljavanja. Vrijeđanje i pljačkanje su već uobičajeni. Pored toga vidimo i da se policijske intervencije generalno sve više opravdavaju tezom da je riječ o neregularnim ili ilegalnim prelascima granice. Takav politički narativ skreće pažnju sa pojave nasilja nad izbjeglicama. Priča se o potrebi zaštite granica, a sve manje o zaštiti ljudi u nevolji. S druge strane, izbjeglice počinju otvorenije da govore o tome, pa je u posljednja dva slučaja svjedočila čak po trećina žrtava", rekla nam je Pindulić.
Tim slučajevima s prijavom treba dodati i jedan izveštaj s kraja maja, o nastavku sistematskog mučenja dece-izbjeglica. Naime, aktivisti mreže Border vajolens monitoring, s kojom CMS sarađuje, od 2017. godine su registrovali 209 dece u izbeglištvu koje je hrvatska policija oštetila. Najčešće proterivanjem iz RH u Bosnu i Hercegovinu ili Srbiju, uz dodatne oblike nasilja. A ne treba zaboraviti ni vest iz Slovenije od sredine ovog mjeseca: tamošnji Upravni sud potvrdio je jedan slučaj nezakonitog tzv. lančanog proterivanja iz Slovenije do BiH, uz učešće RH.
Izbeglice više nisu atraktivna medijska roba
Marijana Hameršak, antropologinja iz zagrebačkog Instituta za etnologiju i folkloristiku, učesnica je istraživanja „Evropski režim iregulizovanih migracija na periferiji EU". Projekat se bavi i novijim kvalitativnim karakteristikama tretmana izbjeglica u Hrvatskoj i ostatku Zapadnog Balkana. Ona nam je posvjedočila upravo o promjeni u tom postupanju u doba korone. „Stiče se utisak da je migracija bilo manje", kaže ona, „pa i javna pažnja oko nasilja pada, no utisak je varljiv."
Prema službenim državnim podacima, aktivisti prenose da je u prvoj fazi epidemije u od polovine marta do kraja juna, bilo oko hiljadu izbjegličkih prelazaka granice u RH. Za to vreme, Slovenija je kroz readmisiju vratila u Hrvatsku njih oko 600. „Ipak, ne zna se gdje su završili ti ljudi, jer je samo nekoliko desetina njih ubeleženo sa zatraženim azilom. U kampovima nisu, pa zaključujemo da su – nasilno vraćeni u BiH", riječi su ove naučnice iz IEF.
„To je već klasična 'rupa' u tragovima hrvatskog odnosa prema tim ljudima", nastavila je Hameršak, „dok porast raznih oblika nasilja možemo pripisati i nekim globalnim političkim razlozima. Sjetimo se samo trenda u februaru sa granice između Grčke i Turske, dakle prije korone. Tome se može pripisati i činjenica s kojom se danas suočavamo, naime, da naši mediji sve rjeđe obraćaju pažnju na tu temu. Ona je za njih već 'prežvakana', nije više atraktivna roba na tržištu."
Nova funkcija solidarnosti
Trend o kojem govori Marijana Hameršak odnosi se na iskazanu reakciju vrha EU na talas izbjeglica koji se kretao iz Turske prema Grčkoj. Nasilju nad njima je tad indirektno, ali jasno, progledano kroz prste, pa se ni suzavac i gumeni meci više nisu smatrali neprikladnim. Pojam solidarnosti je u isto vrijeme dobio novu funkciju: EU je pozvala na solidarnost s Grčkom u odbrani granica, a izbjeglice su postale bezbjednosni problem, a ne više – kako se dotad interpretiralo – žrtve humanitarne krize.
Dok se Hrvatska, kao i ostala evropska javnost, tako okreće drugim pitanjima svakodnevice, kriza se nastavlja pod nekim drugim imenom. U julu se na karlovačkom području udavilo šestoro izbjeglica, što predstavlja izuzetan porast broja smrtnih slučajeva. Pokušavali su da prođu kroz Hrvatsku preko rijeka, jer usljed epidemioloških mjera nisu više mogli da koriste kopneni put. A sve im je dalji i put do uma i srca sanitarno i medijski izolovane domicilne javnosti.