Od kako je iznenada zaustavljen normalan život, čudan osjećaj ne popušta. Pogotovo sada, u danima u kojima su proljeće, miris cvijeća i cvrkut ptica u neobičnom kontrastu s nevidljivom, ali sveprisutnom prijetnjom koja nas okružuje.
Postoje stvari koje se ne mogu spoznati čulima: klimatske promjene, nuklearno zračenje, ali i trenutna pandemija. To što korona virus mijenja naš život iz dana u dan, milioni ljudi ostaju nezaposleni, stotine hiljada se razbolilo, a hiljade ljudi umire, dešava se van naše direktne iskustvene spoznaje, osim ukoliko mi sami ili naši bliski rođaci nisu direktno pogođeni zarazom.
Uglavnom sjedimo u svojim stanovima i gledamo slike praznih ulica i ljudi s maskama na licu, a opipljivu spoznaju stičemo isključivo odlaskom do supermarketa.
Kako se suočiti s prijetnjom?
Mediji u ovakvim vremenima dobijaju ogromnu važnost. Pružaju informacije ne samo o broju oboljelih i o ograničenjima koje vlade nameću svojim građanima, nego i o puno važnijim stvarima. Iz onog što filtriramo iz tih izvještaja i razgovora s prijateljima i komšijama i naravno, na osnovu naše individualne situacije, razvijamo vlastiti odnos prema pandemiji. Reagujemo li uplašeno, panično ili bezbrižno? Jesmo li depresivni ili ipak nekako izlazimo na kraj sa ovom situacijom? Ili, da preformuliram čuvenu Dekartovu rečenicu: “Ja čitam o koroni, dakle jesam!”.
Iz tog razloga ne iznenađuje to što se u ovim vremenima drastično povećava konzumiranje informacija. Mediji poput Deutsche Wellea bilježe rekordan broj korisnika na svojim online-kanalima. Čak i televizija doživljava preporod. Ali, možemo li uvijek biti sigurni da ne nasjedamo na dezinformacije?
Lažne informacije poput onih da bijeli luk štiti od infekcije šire se društvenim mrežama poput munje - takva vrsta viralne reprodukcije opasnih gluposti u najgorem slučaju može koštati ljudskog života. Facebook i druge platforme pokušavaju kao nikada ranije ograničiti štetu. Ali, u moru dezinformacija oni ne mogu da preuzmu kontrolu i suzbiju sve lažne vijesti.
Renesansa tradicionalnih medija
Mnogi se okreću tradicionalnim medijima. Prema aktuelnom istraživanju Reutersa u kojem su anketirani ljudi u Argentini, Njemačkoj, Južnoj Koreji, Španiji, Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Državama, zaključuje se da tradicionalne medijske kuće imaju značajno veći kredibilitet od društvenih medija. Istovremeno, ljudi sa nižim stepenom obrazovanja se znatno više oslanjaju na društvene mreže i Messenger-usluge (Viber, WhatsApp - op.ur). Studija pokazuje i da stručnjaci i predstavnici zdravstvenih institucija uživaju čak više povjerenja od tradicionalnih medija. A kako oni dospijevaju do ljudi? Upravo putem tih istih medija.
Stoga mi novinari imamo veliku odgovornost: moramo filtrirati relevantne i istinite informacije. Moramo odvojiti plijesan iz ponekad protivrječnih informacija koje daju virolozi, ekonomisti i samoproglašeni stručnjaci. I na kraju, sve to moramo pripremiti da bude razumljivo i atraktivno za korisnike.
To je priroda novinarskog posla i mimo kriznih vremena. Sada međutim, informacije obrađuje manji broj novinara koji nisu zajedno u svojim redakcijama, već rade uglavnom od kuće sjedeći za kuhinjskim stolom.
Pored toga, mnoge medijske kuće imaju ozbiljne finansijske probleme jer im više ne stižu prihodi od oglašavanja zbog korona-krize. Uz to, mnogi članci i videa o korona virusu, koji bi u normalnim vremenima bili dostupni uz plaćanje, sada se mogu pogledati ili pročitati besplatno. Tako da i na taj način ostvarena finansijska sredstva padaju u vodu.
Svjedoci smo situacije u kojoj je ponuda slobodnih medija važnija nego ikada ranije, pa čak i u demokratskim državama. Istovremeno se mnoge tradicionalne medijske kuće bore za svoj opstanak. Ali, tu i mi možemo dati svoj doprinos tako što ćemo plaćati korištenje njihovih sadržaja i plaćati pretplatu. Najkvalitetniji mediji su toga vrijedni.