Mađarska: židovsko blago iz Zalaszentgrota

O temi Holokausta i s njim povezane povijesne odgovornosti u Mađarskoj se rijetko govori. To osobito vrijedi za seoska područja gdje je 15. svibnja 1944. počela deportacija mađarskih Židova i kamo se tri četvrtine židovskog stanovništva više nije vratilo, jer su većinom ubijeni u plinskim komorama u Auschwitzu. Kulture sjećanja nije bilo i nema je. S ljudskim životima je nestala i židovska kultura u provinciji, kuće židovskih obitelji su zaposjeli drugi, sinagoge su porušene. Sve je uništeno kao da nikad nije postojalo.

Tajnoviti trezor

Tako se dogodilo i u Zalaszentgrotu, gradiću na jugozapadu Mađarske. Valjda je bila sudbina da je obitelj Balasz u rujnu 2021. u dvorištu svoje upravo kupljene kuće htjela izgraditi garažu. Bager je iskopao zarđali trezor. U njemu su bili predmeti koji su im bili nepoznati, ali su odmah vidjeli da se mora raditi o jedinstvenim i vrijednim predmetima. Krisztina Erös, povjesničarka i kustosica muzeja u susjednom Zalaegerszegu pozvana je da dođe na mjesto pronalaska kako bi identificirala pronađene objekte. Ona je prepoznala da se radi o židovskim liturgijskim objektima, ali ni ona nije znala točno o kojim. 

Nakon čišćenja i analize predmeta povjesničarka je utvrdila što je bilo u trezoru: dva para rimonima (ukrasni završetci za svitak Tore), dva pokazivača, dvije oznake Tore s natpisom „Hevra Kadiša 1935" (pogrebno bratstvo), jedna mesusa (kutijica za Sveto pismo na dovratniku), jedna kruna Tore, dva tefilina (molitvena remena), pet pari kožnih cipela i nekoliko knjiga na njemačkom jeziku. U kući u čijem dvorištu je pronađeno to blago do 1899. je bila židovska osnovna škola.

Krisztina Erös pripovijeda da su pronađeni predmeti doista jedinstveni. Slični predmeti još nikad nisu pronađeni u Mađarskoj, kaže ona u razgovoru za DW. Pronađeno je zlato i novac, ali liturgijski predmeti i cipele nikad. Knjige su, međutim, tako jako oštećene da više ne mogu biti restaurirane.

Restauracija cipela

Da slični predmeti nisu nikad pronađeni u Mađarskoj potvrđuje i Zsuzsanna Varhegyi, restauratorica Mađarskog nacionalnog muzeja. Pronađene cipele se trenutno nalaze u hladnjaku u Restauracijskom centru Mađarskog nacionalnog muzeja. One su u prilično lošem stanju. Jer, gotovo 80 godina su bile u vlažnoj zemlji u trezoru. 

Na ljeto bi cipele trebale biti osušene, očišćene i podvrgnute provjeri materijala. Nakon toga će ih studenti sa Sveučilišta primijenjene umjetnosti restaurirati, dijelovi koji nedostaju bit će nadomješteni i bit će pripremljene za izlaganje. Tek tada će moći biti vraćene u Zavičajni muzej u Zalaegerszegu. Komu su cipele pripadale nije poznato.

Židovska zajednica u Zalaszentgrotu

Aškenaške židovske obitelji koje potječu iz Austrije i Njemačke trajno su se nastanile u Zalaszentgrotu u 18. stoljeću. Naseljene su nakon što su iz Mađarske protjerani Turci. U tom gradu je bila najveća židovska zajednica u toj regiji. Brojni Židovi su bili vlasnici mlinova, trgovci tekstila ili trgovci vina. Krajem 18. stoljeća židovska je zajednica izgradila sinagogu. Ona je srušena 1955. za vrijeme komunističke vladavine. Nažalost, do danas nisu pronađene nikakve fotografije na kojima bi se moglo vidjeti kako je izgledala ta sinagoga.

U 19. stoljeću je u tom gradiću oko 20 posto stanovništva bilo židovskog podrijetla. 1923. je u tom mjestu živjelo 113 židovskih obitelji koje su postupno asimilirane. 15. svibnja 1944., tri mjeseca nakon što su u Mađarsku umarširale trupe nacističke Njemačke, židovske obitelji iz te regije su otjerane u geto u Zalaszentgrotu, a 16. lipnja su transportirane u geto žandarmerijskog okruga Zalaegerszeg. Oko dva tjedna kasnije vlakovi su ih počeli odvoziti u smjeru logora smrti Auschwitza. 

Između 15. svibnja i 8. srpnja 1944. iz Mađarske je u logor Auschwitz-Birkenau deportirano oko 437 tisuća Židova iz Mađarske. Oko 320 tisuća je odmah ubijeno u plinskim komorama logora, 110 tisuća je bilo na prisilnom radu u logorskom kompleksu. Posljednji rabin toga mjesta Adolf Hirtenstein je imao 96 godina kad je deportiran skupa sa svojom zajednicom. Prema izvještajima očevidaca on je umro još za vrijeme transporta u logor tako da nije doživio pakao Auschwitza.

Posljednji potomak osoba koje su preživjele Holokaust

Danas 69-godišnji Dezsö Bonyhard je jedini potomak osoba koje su preživjele Holokaust u Zalaszentgrotu. On je čuvar židovskoga groblja i posjeduje knjigu Udruge Hevra Kadiša, pogrebnoga bratstva. Ni on ne zna kome bi mogli pripadati predmeti koji su pronađeni u trezoru. A ni o Holokaustu i židovskom životu u tom mjestu on ne može puno reći. Njegovi roditelji su oboje preživjeli Holokaust, ali o tom se u kući nije smjelo govoriti.

Njegova majka je bila na prisilnom radu u tvornici zrakoplova kod Berlina i kasnije je prebačena u Auschwitz. Njegov otac je bio na prisilnom radu na više mjesta u karpatskom području. Krajem Drugoga svjetskog rata bio je u logoru Mauthausenu i sudjelovao je u travnju 1945. u maršu smrti od Mauthausena do Gunskirchena. Roditelji su se vjenčali 1944. Otac je na jedan dan pušten s prisilnog rada u Sarvaru i došao je u geto gdje je oženio Dezsövu majku. 

„Kad smo bili veći pitali smo oca, zašto nam o tomu ništa nisu htjeli pričati. Njegov odgovor mi i danas odzvanja u ušima: da ne mrzite ljude", kaže Dezsö. Djedova i baka nije imao, obitelji nije bila velika. Iz logora se živa vratila samo sestra njegove majke. To je ostavilo duboke tragove. „Ja to zovem bolešću Holokausta. S druge strane, mi sve doživljavamo s određenom lakoćom, život ne uzimamo tako ozbiljno, nakon svega što nam se dogodilo." Na židovskom groblju ispred spomenika žrtvama Holokausta Dezsö izgovara još jednu rečenicu: „Ja ne pitam za krivcima, ali to što se dogodilo ne mogu oprostiti čovječanstvu."

Od 400 deportiranih osoba samo se sedam vratilo u Zalaszentgrot. Danas samo još židovsko groblje i spomenik žrtvama Holokausta čuvaju tragove nekoć bujnog židovskog života. Grobovi, kipovi i nadgrobne ploče, to je sve što je ostalo.

Od vlasnika nađenih predmeta u trezoru ili nekih njihovih potomaka nema ni traga. Ali, jedno pitanje se stalno nameće: zašto je netko u trezoru sakrio cipele? Možda su oni koji su ih nosili vjerovali da će se uskoro vratiti i te dobre cipele ponovo obuti. Posljednja tragična nada na putu u smrt.

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu