Malo bosansko čudo

Prošlo je 20 godina od okončanja rata u BiH. No, ova mala zemlja nikako da stane na noge. U njoj vladaju korupcija, nezaposlenost i siva ekonomija. Mladi, obrazovani ljudi masovno napuštaju zemlju. Prošle godine ih se na to odlučilo 60.000, od ukupno 4 miliona stanovnika. Ali, ima i gradova-izuzetaka kao što je Goražde, piše Die Zeit i dodaje:

"Kada u Sarajevu pitate za neki pozitivan primjer, kažu vam, idite u Goražde. Zbog čega je Goražde posebno i zašto ostatak zemlje ne može slijediti njegov primjer?"

"Na ulazu u grad su table sa nazivima preduzeća. Ali jedna druga tabla sa natpisom 'Goražde - grad heroj' ukazuje na potpuno drugi kontekst. Ovu titulu je grad dao samom sebi, jer je u ratu odolijevao dugogodišnjoj opsadi od strane srpskih paravojnih jedinica. U tu prošlost moramo kratko uroniti, kako bismo razumjeli 'čudo' od Goražda".

1993. je gradonačelnik Goražda putem radija uputio neobičan apel tadašnjem američkom predsjedniku Billu Clintonu: "Gospodine predsjedniče, molimo Vas da nas bombardujete". Bio je to apel iz očaja. 20.000 stanovnika plus 40.000 izbjeglica bilo je u okruženju. Ali NATO je odbijao da intervenira uz argument da bi mogli biti pogođeni civili. Možda je to paradoks, ali iz ugla poduzetnika, grad koji je dobrovoljno tražio da ga bombarduju može biti idealana destinacija za ulaganja. Takav grad će svakoga ko želi investirati dočekati otvorenih ruku i učiniti sve da on dobije najbolje uslove. Neće mu praviti poteškoće i učiniće sve što investotor želi - jako jeftino mu prodati parcele, osloboditi ga 5 godina od plaćanja poreza, izdati mu brzo dozvolu za gradnju fabričkih hala, obezbijediti brzu carinu i jeftinu i marljivu radnu snagu.

Dakako, potrebno je ipak naći poduzetnike, koji bi se odlučili da dođu u Goražde s obzirom na to da BiH ne uživa baš glas zemlje otvorene za investicije. Zato se isplati pomniji pogled na grad i, na primjer, na pomoćni, viseći, drveni most ispod mosta koji povezuje dvije obale Drine. On je izgrađen tokom rata, kada su srpski snajperisti gađali ljude koji prelaze most. Danas se na tom pomoćnom, ratnom mostu mogu vidjeti slike na kojima su prikazani drveni točkovi, učvršćene na ogradu mosta, koje je pokretala rijeka Drina. Ti točkovi su proizvodili struju, koju su napadači isključili još 1992. godine, isto kao i vodu. Ljudi u opsadi nisu imali ništa i izumili su sve. Proizvodili su struju, omogućili snabdijevanje izvorskom vodom, pravili patrone, granate, mine i eksploziv svih vrsta. "Naši ljudi su bili jako inovativni. Postojalo je veliko zajedništvo i velika solidarnost", prisjeća se Nafija Hodo iz Ureda za zapošljavanje.

Goražde ima tradiciju industrijskog grada. To je bila baza za poduzetnika Redžu Bektu. Ovaj Goraždanin dugo je radio u Njemačkoj i Austriji, vratio se nakon rata i otvorio firmu Bekto Preciza. Proizvodi specijalne alate i ima paletu od 20.000 različitih proizvoda - od sijalica do vezova za skije i autodijelova. Njegove mušterije su Porsche, VW, BMW, Maybach Jaguar i Cadillac. Ponos nije dovoljna riječ da opiše kako zrači Enisa Bekto, Redžina kćerka. To je puko samozadovoljstvo. "Mi smo prkosni, bili smo dovoljno ludi da se ovdje nastanimo". Ali prkos firme nije išao dovoljno daleko da na proizvodima stave natpis 'Made in Bosnia'. Za tako nešto je imidž ove zemlje previše loš. Nijaz Horos kao i Redžo Bekto također dolazi iz Goražda. Nakon rata otvorio je ovdje firmu Prevent, koja proizvodi auto-presvlake za VW i zapošljava 1.000 radnika. Tu je i firma EMKA koja proizvodi dijelove brava i okova. No, uzalud ćete u Goraždu tražiti sindikate. Njih jednostavno nema.

Šta Bosna može da nauči od Goražda? Možda ovaj paradoks: "Preduzećima u BiH nije neizostavno potrebna jaka država, ona mogu dobro da žive i u rasparčanoj zemlji. Takvo stanje povećava njihovu relativnu moć i daje im šansu da sami određuju pravila igre. Oni su nekrunisani kraljevi jednog još uvijek ratom opustošenog krajolika", zaključuje u podužem članku novinar lista Die Zeit.

Babysitting za bivšu Jugoslaviju

Frankfurter Allgemeine Zeitung piše o tragičnoj situaciji na Balkanu i talasu ljudi koji napuštaju Makedoniju, Srbiju, BiH, Crnu Goru i Albaniju, čiji je broj veći od broja sirijskih izbjeglica, koje bježe od rata. "Ove siromašne zemlje jugoistočne Evrope vide samo jedan put izlaska iz mizerije i bijede a to je ulazak u EU. Kao prve bi to mogle postići Crna Gora i Srbija, ali ne prije 2020. godine. Do tada je potrebno poduzeti velike napore. Režimi u zemljama važe kao korumpirani, često ne postoji pravna sigurnost, dijelovi elita umiješani su u organizirani kriminal. Neke od njih preživljavaju samo zahvaljujući novcu koji iz inostranstva šalje dijaspora.

No jedan od preduslova za prihvat u EU je pomirenje. Neće biti učlanjenja ukoliko ne budu riješeni bilateralni problemi, kaže jedan zvaničnik Evropske komisije, misleći pri tome na konflikte u i oko BiH i Kosova. "U tome ali i u ekonomskoj obnovi mora im pomoći EU jer ove zemlje trebaju jednu vrstu Babysittinga". Stoga, nije slučajnost da centralnu ulogu na Konferenciji o Zapadnom Balkanu upravo igra međusobno približavanje ovih zemalja. Stoga se ovoga četvrtka sasataju premijeri, šefovi diplomatija i ministri privrede 8 regionalnih zemalja, kao i njihove kolege iz Njemačke, Austrije, Francuske i Italije. U srijedu je objavljeno da Srbija i Kosovo bilježe pomak, a da su BiH i Crna Gora riješile granični problem. Svi su naglasili da ekonomski prostor ovih zemalja mora srastati, što bi bila preteča evropskih integracija. Prethodno se premijer Srbije Vučić založio za zajedničko ekonomsko tržište ovih zemalja i naglasio da Srbija tri i po puta više izvozi u BiH nego u Rusiju.

Njemačka, koju na samitu u Beču predstavljaju kancelarka Angela Merkel (CDU) i šef diplomatije Frank-Walter Steinmeier (SPD) ima posebnu ulogu u regionu. Prema navodima Saveznog ureda za statistiku, vanjskotrgovinska saradnja Njemačke sa zemljama bivše Jugoslavije i Albanijom je u posljednjih 10 godina porasla za 68 posto, odnosno na 19, 2 milijardi eura.