Srebrenica Kommentar
1. april 2010Prvi pokušaj predsjednika Borisa Tadića da se osudi zločin u Srebrenici je propao prije pet godina pred tadašnjom nacionalističkom vladom.
Danas je gesta pomirenja sa Bošnjacima ipak moguća – ukoliko se čovjek za takve zločine uopšte može izviniti. Srbiji nije bilo lako priznati svoju krivicu u masakru. Mučne i za žrtve ponižavajuće borbe oko teksta Deklaracije ponovo odražavaju duboku podijeljenost srbijanskog društva.
Skoro polovina stanovništva Srbije ni danas ne vjeruje da su trupe Ratka Mladića nakon što su ušle u nekada zaštićenu zonu UN-a Srebrenicu, odvele i ubile skoro 8.000 Bošnjaka. Zvanično osuđivanje masakra u Srebrenici je zaista veliki korak za Srbiju – iako je do njega došlo pod pritiskom EU.
Cijeli slučaj se ne smije završiti na ovom simboličnom činu. Deklaracija ima ozbiljan propust. Naime, radi potrebne većine u skupštini, u Deklaraciji se ne ne pominje riječ genocid, iako je Međunarodni sud pravde i tribunal za ratne zločine u Hagu masakr u Srebrenici nazvao genocidom. Stoga nije ni čudo što organizacije za ljudska prava srbijanski gest smatraju licemjernim.
Ukoliko ne uslijede djela, Deklaracija je za porodice žrtava samo mali korak. Žrtve su i dalje nezadovoljne što je jedan od najodgovornih za Srebrenicu, Ratko Mladić, i dalje na slobodi. Ukoliko Srbija želi da Deklaracija ne ostane samo simbol njene prozapadne politike i pokušaja približavanja Briselu, onda napokon mora isporučiti osobe osumnjičene za ratni zločin. Proces pomirenja će biti dosta težak sve dok ne budu kažnjeni oni koji negiraju dešavanja u Srebrenici, dok se o tome ne bude diskutovalo u školama i univerzitetima i dok žrtve budu morale čekati na odštetu.
Taj proces počinje demokratskim rasvjetljenjem i Deklaracija je važan korak suočavanja Srbije sa prošlošću - teoretski gledano. Jer umjesto da se dalje razvije diskusija u tom pravcu, već je počelo cjenjkanje o narednoj deklaraciji. Onoj o srpskim žrtvama.
Međutim, istinsko pomirenje se ne može postići političkom trgovinom i tijesnom većinom u parlamentu. Posebno ne po starom načelu „ja tebi, ti meni“. Ono funkcioniše samo kod istinskog i najdubljeg unutrašnjeg uvjerenja svih učesnika. Čini se da na Balkanu za tako nešto još uvijek nije sazrelo vrijeme.
Autor: A. Mühlberger/M. Smajić
Odg. ur.: A. Slanjankić