1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

„Mali Idomeni“ na granici Srbije i Mađarske

Lidija Tomić2. juni 2016

Balkanska ruta je zatvorena, ali to ne sprječava izbjeglice da kroz Makedoniju ili Bugarsku dođu do Srbije. Put ih dalje vodi do Horgoša gdje mogu da čekaju na milost mađarske policije. Ili da plate krijumčara.

https://p.dw.com/p/1Iyy3
Izbjeglički šatori
Foto: DW/L. Tomic

U Beograd svakodnevno stiže 200 do 300 ljudi, mahom iz Avganistana, Sirije, Pakistana i afričkih zemalja. Humanitarne organizacije kažu da posljednjih nedjelja broj došljaka „stabilno raste“. Većina aktivista i pomagača koji su bili aktivni u prethodnih godinu dana ponovo su svakodnevno u parku kod autobuske stanice gdje se migranti okupljaju kako bi se informisali o nastavku puta prema Mađarskoj ili stupili u kontakt s krijumčarima.

Mali park kod dolaznog perona već je poznat kao Sirijski park dok se onaj preko puta ulice kolokvijalno naziva Avganistanskim parkom. Policija i obezbjeđenje s obilježjem Komesarijata za izbjeglice patroliraju ovuda, nadgledaju situaciju i pokušavaju da spriječe ležanje na zelenim površinama i postavljanje šatora. Većina izbjeglica noći provodi u azilantskom centru u Krnjači. Dva autobusa prevoze sve zainteresovane do tog centra gdje došljake čekaju kreveti, hrana, tuševi i bežični pristup internetu.

Krijumčari nude usluge

Eljasin, 26-godišnji Avganistanac, zajedno sa svojim prijateljima propustio je autobus do Krnjače. Sada na klupi u parku raspravljaju kako da postupe. Tu ne smiju da spavaju, a novca za hostel nemaju. „Došli smo iz Bugarske prije dva dana. Kada smo čuli da ovdje možemo ostati u centru grada bez ikakvih papira odlučili smo da napravimo malu pauzu i pripremimo se za sljedeću prepreku – Mađarsku“, kaže Eljasin. „Odmarali smo se u kampu, ali smo htjeli da vidimo i grad. Beograd je prelijep! Poslije mnogo vremena smo proveli jedan lijep dan i nije nam žao što smo propustili autobus.“

Šatori u Srbiji
Nakon raspuštanja kampa u Idomeniju, niču novi improvizovani kampoviFoto: DW/L. Tomic

Avganistanac i njegovi kompanjoni – uglavnom maloljetni – napustili su domove u rodnom Bagranu, selu u provinciji Helmand koje je pod kontrolom talibana. Zajedno su prošli Iran, Tursku, Bugarsku i Srbiju, djelimično pješke, krijući se. Granice su prelazili ilegalno.

„Naše selo je jako uporište talibana. Nismo imali izbora. Morali smo da napustimo kuće da bismo živjeli normalan život, da bismo se obrazovali, bili poštovani kao ljudi. Želimo da radimo kako bismo porodicama obezbijedili što više novca“, kaže mladić. „Znam, ne mogu sve postići odjednom, ali moram da probam. Ni ovaj put nije teži od života u Avganistanu.“ Dodaje da bi sve išlo mnogo lakše ukoliko bi imali novca za krijumčare. U Krnjači je čuo da se za 1.500 evra tako može stići „do Evropske unije“. „Ali mi nemamo toliko novca i moraćemo sami da se snađemo, kao i do sada.“

Tokom razgovora prilazi jedan dječak, ponosno mašući nekakvim papirom. „Našao sam uputstvo kako da stignemo do kampa“, kaže dječak. Na zabrinutim licima Avganistanaca se pokazuju osmijesi, pozdravljaju se i hitaju do obližnje tramvajske stanice.

Improvizovani kamp

Prema podacima UNHCR-a, trenutno je u tranzitu kroz Srbiju oko 1.400 migranata. Iz Beograda idu na sjever, ka Mađarskoj, autobusom ili prijevozom koji organizuju krijumčari.

Ograda na srpsko-mađarskoj granici
Izbjeglice na granici s Mađarskom prvo čeka velika ogradaFoto: DW/L. Tomic

Nakon stanke u Subotici, migranti idu ka periferiji Horgoša gdje je na ničijoj zemlji između dvije države niklo malo šatorsko naselje. Više od 300 ljudi boravi u improvizovanim skloništima, ispod krošnji i razapete ćebadi. Pored se uzdiže mađarska granična ograda, opasana bodljikavom žicom. Ljudi strpljivo čekaju šansu da prijeđu na teritoriju Evropske unije.

Među njima srećemo Mahmuda, 17-godišnjeg mladića koji je napustio Avganistan sa još 12 članova porodice. „Došli smo ovdje prije 20 dana i još uvijek čekamo da prijeđemo u Mađarsku. Nema strogo utvrđenih procedura, mađarske vlasti puštaju male grupe od petnaestak ljudi dnevno, uglavnom porodice s malom djecom. To je mali broj, s obzirom na to da ovdje kampuje stotine ljudi.“

Potrošili 35.000 evra na krijumčare

Kamp raste iz dana u dan. Među izbjeglicama je već prozvan „malim Idomenijem“, jer rđavi uslovi podsjećaju na to grčko seoce u kojem odnedavno više nema migranata. Kod Horgoša nema toaleta ni tuševa, a hranu, piće i čistu odjeću donose samo volonteri raznih dobrotvornih organizacija. Žene na jedinoj česmi peru odjeću, dok muškarci kopaju rupe u travi kako bi naložili vatru. Samo djeca su u svom elementu, bosonoga trče među šatorima i šutiraju konzerve.

„Situacija nije dostojna ljudi, ali mi to ne smeta. Samo hoću da nastavim put do Švajcarske. Ako sljedećih dana ne uđemo u Mađarsku, ponovo ću potražiti krijumčare“, kaže Mahmud.

Šatori i djeca koja se igraju ispred
Uslovi u improvizovanom kampu su nehumaniFoto: DW/L. Tomic

Njegova mnogočlana porodica dosad je potrošila 35.000 evra na krijumčare. „Prodali smo sve što smo imali u Avganistanu, uključujući i kuću. Novac koji smo usput trošili se dobro isplatio. Recimo kada je makedonska policija uhvatila mene i brata dok smo prelazili u Srbiju. Dan nakon što su nas vratili u Grčku, već smo ponovo bili na putu za sjever. Krijumčari su nas prebacili do Horgoša gdje smo ponovo zajedno s porodicom.“

Mahmud kaže da mu je jedina ideja da što prije ode dalje. „Čak i ako nas mađarska policija vrati, probaćemo preko Rumunije. Nećemo odustati dok ne stignemo u Švajcarsku.“