Makedonska nemoć i ravnodušnost Brisela

Užasne slike iz Đevđelije obišle su svijet: očajnici pokušavaju da se izbore za mjesto u krcatom vozu. Te slike me na neki način podsjećaju na Sajgon na kraju Vijetnamskog rata ili na talas od 300.000 kosovskih izbjeglica za vrijeme rata 1999. godine. Po drugi put je Makedonija suočena sa ogromnim problemom koji nije izazvala i koji prevazilazi njene mogućnosti da ga riješi. Doduše, sada je mnogo manje izbjeglica nego 1999. i skoro svi žele da produže put na sjever. Još jedna razlika je u tome što se tada zemlja iz sve snage potrudila da izbjeglicama pomogne, a danas se ne može oteti utisku da je makedonska vlada poprilično dugo bila potpuno ravnodušna prema tim ljudima – podsjetimo se da je 30 izbjeglica iz dalekog svijeta u Makedoniji izgubilo život hodajući po šinama koje su im bile orijentacija na putu prema Srbiji.

Makedonska vlada je očigledno naučila lekciju iz 1999. Tada se, naime, međunarodna zajednica dugo oglušivala o pozive Makedonije da joj pomogne. To se i sada ponavlja. Zato je vlada okrenula list. Proglasila je vanrednu situaciju na jugu i sjeveru zemlje kako bi mogla da upotrijebi vojsku, pošto je u normalnim okolnostima za čuvanje granice nadležna policija.

Kriza je problem Evropske unije

Broj izbjeglica iz Sirije, Iraka, Avganistana, Pakistana i afričkih zemalja rastao je velikom brzinom. Prošle nedjelje dolazilo ih je 2.000 dnevno. U protekla dva mjeseca, otkako je makedonska vlada počela da te ljude registruje i da im dodjeljuje najviše trodnevni, tranzitni boravak, izbrojanih je već 41.000. Mada ih je samo 47 zatražilo politički azil u Makedoniji, a svi ostali nastoje da se dokopaju granice sa Srbijom na svom putu ka Zapadu, ovaj problem je za Makedoniju preveliko opterećenje. Zemlja koja broji svega dva miliona stanovnika nalazi se usred unutrašnjepolitičke krize, a i inače je jedna o najsiromašnijih u Evropi.

Izbjeglička kriza je u stvari problem Evropske unije. Izbjeglice dolaze iz zemlje koja je članica EU i žele da nastave putovanje sa ciljem da se opet domognu Evropske unije. U Makedoniji su sve glasnije procijene da se Atina uopšte ne trudi da spriječi izbjeglice u ilegalnom prelasku grčke sjeverne granice. Naprotiv, grčka vlada transportuje izbjeglice sa egejskih ostrva sve do granice sa Makedonijom. Tako se problem prebacuje na siromašnog susjeda. Zbog svega toga je razumljiva odluka vlade u Skoplju.

Humanitarna tragedija

Zvanično je razlog za zatvaranje granica – želja da se sačuva bezbjednost stanovništva, kao i namjera da se bolje organizuje prijem i transport izbjeglica. Ali ta mjera ne može da riješi problem. Na ničijoj zemlji između Makedonije i Grčke već se skupljaju na hiljade izbjeglica. Njima je hitno potrebna hrana i medicinska njega. Što se više tih ljudi skupi na tom području, pritisak će biti veći. Makedonija se nada da će taj pritisak biti preusmjeren na EU u kojoj očito postoji novac za podizanje žičanih ograda, ali ne i za pomoć zemljama koje su se slučajno našle na izbjegličkoj ruti.

Možda će ovih dana mediji ostati uskraćeni za atraktivne snimke iz Đevđelije, ali problem neće nestati. On se ne može prebacivati iz ruke u ruku kao vruć krompir jer se ne smije zaboraviti da se radi o ljudima u nevolji. Međutim, sve govori da EU nema namjeru da brzo uputi pomoć. Moraćemo da se naviknemo na još strašnije slike, najverovatnije i na scene nasilja. Izbjeglička drama će se nastaviti i moguće je da se pretvori u tragediju. U stvari, ukupna situacija već i jeste humanitarna tragedija.