Majka palog ruskog vojnika: "To je krvoproliće"

Ruski agresorski rat protiv Ukrajine počeo je 24. februara. Vladimir Putin ga pak opisuje kao "specijalnu vojnu operaciju u Donbasu". U tom ratu ginu i ruski vojnici. Oni, kao i članovi njihovih porodica, očigledno najčešće do posljednjeg trenutka nisu znali kuda će biti poslani.

Od početka rata, prije nešto više od mjesec dana, rusko Ministarstvo odbrane je samo dva puta izvjestilo javnost o broju žrtava. Prema tim informacijama, zaključno sa 25. martom, u Ukrajini je ubijen 1.351 ruski vojnik. U stvarnosti bi se ta brojka pak mogla kretati između 7.000 i 15.000, piše Washington Post, pozivajući se na podatke dobijene od visokog dužnosnika NATO-a. Ruski list "Komsomolskaja pravda" 20. marta je, pozivajući se na Ministarstvo odbrane, objavio je da je u Ukrajini poginuo 9.861 vojnik. No, već sutradan je sadržaj sa tim podacima uklonjen uz obrazloženje da se radi o hakerskom napadu.

Ruski stariji vodnik Jevgenij poginuo je u blizini Kijeva tokom prvih dana rata. Ovaj 26-godišnjak nikada nije učestvovao u borbenim dejstvima. Prije rata služio je u Nacionalnoj gardi, koja je razbijala proteste u Moskvi. Kasnije je radio kao kinolog, odnosno stručnjak za pse.

Do januara ove godine, njegova majka Natalija (pravo ime promijenjeno), kako kaže, nije se uopšte zanimala za dešavanja u Ukrajini. Iako je sada izgubila sina, ona - kao i ruske vlasti i državni mediji - opravdava rusku invaziju na Ukrajinu. Međutim, Natalja smatra da je ovo pravi rat, a ne "specijalna operacija".

DW se odlučio da intervju sa njom objavi kao svjedočenje majke koja je izgubila sina u ratu koji je Rusija pokrenula protiv Ukrajine.

Protagonistkinja intervjua daje izjave o uzrocima rata koje su u suprotnosti sa trenutnim stanjem. No, DW je odlučio da ih ostavi u tekstu. Njene izjave su jasan dokaz dugogodišnjeg rada ruske državne propagande.

DW: Natalija, kako se osjećate?

Natalja: Izuzetno mi je teško i strašno boli. Ali šta ja tu mogu, niko mi neće vratiti sina.

Kako je Jevgenij postao ugovorni vojnik?

Odmah nakon okončanja školskih ispita 2014. otišao je u vojsku. Bio je pripadnik specijalne jedinice Vojne obavještajne službe GRU. Kasnije je prebačen u drugu specijalnu jedinicu u drugom gradu. Još tada mu je nuđen ugovor. Nekako sam ga uspjela razuvjeriti, jer je to ipak značilo odlazak na zadatke u kriznim područjima. 

On je potom uzalud pokušavao dobiti posao u istražnom zatvoru. Zatim se prijavio u za posao u policiji i radio je u službi obezbjeđenja. Ali, nije mu se dopao taj posao i zato se odlučio da potpiše taj ugovor. Saznao je da će "kupci" doći iz Moskve i vršiti regrutaciju u obližnjem mjestu. Odmah je primljen i ostalo nam je samo jedno veče da se oprostimo. Jevgenij je služio u Nacionalnoj gardi. To mu se jako svidjelo i dobio je čin vodnika. Razbijao je demonstracije u Moskvi. Takođe je bio raspoređen u Kalinjingradu na tri mjeseca, jer su tamo planirani protesti.

Onda je rekao da je umoran od toga i 2017. je prešao u Kinološki centar Nacionalne garde. Takođe je dobio i sina. Svoju suprugu poznavao je iz vremena kada je radio u službi obezbjeđenja. Ona se preselila kod njega u Moskvu, gdje su se vjenčali i živjeli u jednoj iznajmljenoj sobi. Kasnije je Jevgenij dobio mali službeni stan u novoizgrađenoj zgradi vojnog naselja.

Kako je počela njegova priča s Ukrajinom?

Bilo je to krajem januara 25. i 26. Sin me nazvao i rekao da ih šalju u Smolensk (grad na zapadu Rusije, oko 79 kilometara od granice sa Bjelorusijom – prim. aut.) na vojne vježbe sa Bjelorusijom. Pitala sam: "Lažeš li me? Kakvi manevri?" Istraživala sam u internetu i zaista sam vidjela da postoje te vojne vježbe sa Bjelorusijom, ali i da su završene. Nastavila sam sa pretragom i htjela sam saznati gdje imamo ratno stanje. Mislila sam na Kazahstan. Nisam ni razmišljala o Ukrajini. Tek sutradan mi je na um palo da se u Ukrajini događaju nemiri.

To znači, Vi ste znali da vaš sin neće biti raspoređen na vojne vježbe?

Da. Kazala sam Jevgeniju da nisam glupa i da mislim da neće ići u Smolensk. Tražila sam da se fotografiše na željezničkoj stanici u Smolensku. On se na to nasmijao. Istraživala sam dalje i postalo mi je jasno da ide u Ukrajinu. Bilo mi je jasno da se tamo nešto konkretno dešava.

Naravno da sam ga htjela razuvjeriti. Rekla sam da se možda neće vratiti. Odgovorio je: "Šta to pričaš?" Uopšte nije bio svjestan kuda ga šalju. Ili im je toliko bio ispran mozak da su mislili da idu na manevre, ili je pak znao, ali nije mogao pretpostaviti da će doći do takvog krvoprolića. Vjerovatno to niko nije pomislio, pa ni sam Putin. Nešto je krenulo po zlu.

Kada su ga vratili mrtvog, pitala sam se, zašto nisam otišla u Moskvu da ga razuvjerim. Možda njemu nije bilo sve jasno, ali meni jeste. Mnogo me volio i mogla sam ga odvratiti pravim argumentima. Ali kada god bi nešto naumio, išao je do kraja. On nikada ne bi odbio naređenje.

Na kraju, otišao je kao dio specijalne jedinice. Jevgenij je jedini bio raspoređen iz svoje jedinice, jer je nedostajao samo jedan kinolog.

Jeste li poslije toga ostali u kontaktu?

Otišao je 13. februara. U šali sam ga pitala sviđa li mu se Smolensk i šta dobijaju za jelo. Smijao se i rekao mi je da je sve u redu. Nakon toga smo kontaktirali još tri puta, ali kraće od minute. Rekao je da je živ i zdrav. I uvijek je govorio da želi nazvati suprugu.

Posljednji put se javio 24. februara ujutru, kada je sve počelo. Preko prijateljevog WhatsApp-a je napisao: "Mama, rat je počeo." Rekla sam: "Sine, vidim to na televiziji." Rekao je: "Zamisli, čitava četa naših momaka je ubijena na granici." Pitala sam: "Gdje?" "Na granici, mama", rekao je. Pitala sam, htijući znati: "Gdje si?" "U Smolensku sam, mama", bio je njegov odgovor.

Mislim da je i on bio tu negdje u blizini, jer je sa granice mogao doletjeti samo do tog aerodroma (Hostomel kod Kijeva – prim. aut.). Tamo se navodno spustilo 200 "Spartanaca", kako su ih zvali. Oni su bili topovsko meso. Ne znam zašto je ovo tako loše isplanirano. Mislim da su zauzeli aerodrom i onda su na njih pucali.

Rekla sam, "Sine moj, izdrži." Odgovorio je: "Pa, ćao, mama. Nemam više vremena. Reci mojoj supruzi da je sve u redu." Od tada do 8. marta ništa više nismo čuli o njemu.

Kako ste proveli te dvije sedmice bez kontakta s njim?

Uvijek sam nosila mobitel sa sobom. Mislila sam da će se možda kod civila domoći nekog telefona. Danima sam gledala TV i pretraživala po internetu. Nadala sam se da ću bar negdje vidjeti njegovo lice. Svaki dan sam išla u crkvu, palila svijeću i molila se za njega. Ali on je prije toga poginuo. Nisam mislila da je već mrtav.

Već 24. februara Jevgenij je bio u Hostomelu. On nije poginuo 27. februara, kako navodi smrtovnica, već mnogo ranije, vjerovatno te večeri ili u noći sa 24. na 25. februar.

Zašto mislite da je tako?

Pročitala sam u internetu da su naši vojnici 24. februara zauzeli Hostomel, nakon čega su svi naši momci poslani tamo. Tada su se našli pod paljbom iz Kijeva. Naši momci su bili opkoljeni i niko im nije pritekao u pomoć. Cijeli dan su bili granatirani i bombardovani. Mora se zamisliti da je aerodrom otvoreno polje.

Već 25. februara naši vojnici su ponovo zauzeli Hostomel, a 26. februara je pronađen Jevgenij. Dobro je da je bio označen. Bio je u specijalnoj jedinici i nije prvi put da su ti momci bili na sličnom zadatku. Očigledno da je njihova specifičnost to što prije borbe na stomaku ispisuju broj jedinice i svoja imena. Tako je i on mogao biti brzo identifikovan.

No, mene su obavijestili tek 8. marta. Oko 13.30 su pozvali iz njegove jedinice i rekli da je moj sin pao u borbi blizu Rostova (Rostov na Donu - grad na jugu Rusije oko 60 kilometara od ukrajinske granice - prim. aut.). Tada sam skoro izgubila razum.

Blizu Rostova na Donu?

Da, rekli su: "Imamo loše vijesti za vas." Vrisnula sam, shvativši šta se dogodilo. "Vaš sin je poginuo u bici kod Rostova 26. februara." Ne znam zašto je tako prijavljeno. Možda zato što je Jevgenij bio u mrtvačnici u Rostovu i tamo nisu imali tačne informacije.

Jeste li tokom posljednjih godina razgovarali s Jevgenijem o Ukrajini?

Da budem iskrena, nisam. Tek kada sam vidjela nešto na TV-u, bilo mi je žao šta se to dešava u Donbasu. Tek krajem januara počela sam time da se bavim i otkrivam kuda ide moj sin i šta se tamo zapravo dešava.

Razumijete li zbog čega je počeo ovaj rat?

Mislim, da mi nismo prvi bombardovali Ukrajince, oni bi nas bombardovali. Vjerovatno je moralo doći do bombardovanja. Nije bilo drugog izbora. Ali nešto je pošlo po zlu što niko nije očekivao. Sada kada je već toliko vojnika poginulo, ne može se stati. Mora se nastaviti sve do pobjede.

Znate li šta Rusija radi u Ukrajini? Za šta se Jevgenij borio?

Moj sin se borio za nas, za Rusiju i Ruse. Zato da mi sada možemo telefonirati, piti i jesti. Nije on tamo poginuo uzalud, nego za nas, da živimo dugo i sretno, da ne bude ratova, da po nama ne padaju bombe.

U Rusiji je ovaj sukob zabranjeno nazivati ​​ratom. Vidite li ga Vi kao rat ili kao "specijalnu operaciju"?

Ne, ja ga ne vidim kao "specijalnu operaciju". Ovo je pravi rat. Shvatam da se on ne smije nazvati tako, ali to je rat. To je krvoproliće.

Intervju vodila: Oksana Ivanova.

 Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu