Macron - novi evropski vođa
17. april 2018
On je i sam ubijedio američkog predsjednika Trumpa da krene u osvetnički pohod zbog napada otrovnim gasom na Dumu. To je francuski predsjednik Macron izjavio u drugom velikom intervju tokom sedmice koja će ostati zapamćena. Macron nipošto nije želio ostaviti isti utisak kao njegov prethodnik Hollande, koji je 2013. godine sve pripremio kako bi krenuo u vojnu intervenciju u Siriji, rame uz rame sa Amerikancima. I tada je Asadov režim vršio napade bojnim otrovima u Siriji. Ali Trumpov prethodnik Obama se predomislio u zadnji tren. Francuz Hollande je bio iznevjeren.
Macronu je sada uspjelo da izbjegne istu situaciju. Nije ponovljena greška Obame, koji je podvukao crvenu liniju a onda nije djelovao nakon što je ona prekoračena. Da li su vojni napadi pravi put za poboljšanje situacije u Siriji ostaje upitno. No, jasno je da francuski predsjednik ima poziciju jakog državnika. Političara koji uradi ono što kaže ili najavi. Također, on mora shvatiti da kao vodeći državnik u EU - pogotovo kada se radi o pitanjima rata i mira - vrlo brzo može ostati sam i izolovan.
Već viđeno
Zajednički stav evropskih ministara vanjskih poslova, usvojen u ponedjeljak, obuhvata dobro poznate prijedloge: humanitarni pristup, prekid vatre, političko rješenje. Jedino što nedostaje je zahtjev za zonom zabranjenog leta. U tom slučaju bi se moglo reći da su Evropljani iznijeli sve prijedloge i koncepte koji su bili na stolu prije mnogo godina. U međuvremenu znamo da sve što se predlaže zvuči konstruktivno, ali da to ne pravi nikakvu razliku u pogledu položaja Sirijaca. Zapad je u Siriji zakazao i Macron to dobro zna. Ipak želi ostaviti dojam da ovdje u Evropi postoji barem neko, ko pokušava nešto poduzeti. Zbog toga koristi sve raspoložive pozornice.
Osim dvosatnih intervjua tokom proteklih nekoliko dana, Macron je u utorak održao govor o budućnosti EU u Europskom parlamentu. U četvrtak se također susreće s njemačkim kancelarom u Berlinu. Ne želi je ostaviti po strani. No, to nije tako jednostavno. Francuz je trenutno toliko prisutan na svim kanalima da se ponekad mora istinski potruditi da očuva dojam bliske francusko-njemačke saradnje. To se ustalilo tokom neuobičajeno dugog procesa formiranja vlade u Berlinu. No, kada se radi o vojnim pitanjima, Njemačka je uvijek gotovo automatski isključena.
Usput, to se odnosi i na većinu zemalja članica EU. Uprkos svih planova o zajedničkoj vanjskoj i sigurnosnoj politici EU, posebno o pitanjima napada i odbrane, svaka zemlja je još uvijek upućena sama na sebe. To također pokazuju zajedničke izjave ministara vanjskih poslova EU-a od ponedjeljka (16.4.18.) Podrška zračnim napadima izrazito je suzdržana. Kao i obično, Francuska i Velika Britanija su uvijek odgovorne za prljavi posao na vojnom planu. Sve druge zemlje nemaju niti volje niti tehničkih mogućnosti za napade, poput onih prošle subote u Siriji. Mnoge zemlje će to podržati. Ali to nije dovoljno da se ozbiljno shvate na međunarodnoj sceni.
Nema više lakoće
Pored želje za akcijom, karizme i dalekosežnim ovlastima, francuski je predsjednik jedan od rijetkih u Evropi koji još uvijek ima vojni potencijal, koji mu omogućuje da ga na globalnom planu uzimaju ozbiljno. Ono što Njemačka na ekonomskom planu radi, nesumnjivo je izuzetno važno. Izvana, u sukobu u Siriji ona međutim nema upliva. Za EU u cjelini takva podjela uloga može funkcionirati, ali za unutarnju strukturu moći između Pariza i Berlina ona ima posljedice. Macron je pokazao da mu je izuzetno važno da ispuni sve što kaže. Ispaljivati rakete nešto je sasvim drugo nego opominjati evropskog ministra financija i tražiti od njega da položi račune. S ovim, Macron konačno odbacuje mladenačku lakoću koja mu je prošle godine donijela izbornu pobjedu.
Evropska unija i svijet sada vide novog francuskog predsjednika: otriježnjenog, ozbiljnijeg i odlučnijeg nego ikad. Macron, koji je nesumnjiv autoritet i glavni zapovjednik. Time on izrasta u državnika, u kojeg sve njegove kolege iz EU upiru pogled - možda ne po svim ali svakako po velikom broju pitanja, a posebno onih koja se odnose na vanjsku politiku. To mu ne donosi samo prednost jer je vođa taj, kojeg drugi vole slijediti. Ali Macron je također onaj, iza kojeg će se mnogi željeti i sakriti.