Macron želi "novi deal" s EU-om

Pojam "New Deal"  prvi put se veže za američkog predsjednika Franklina Delana Roosevelta. Tridesetih godina 20. stoljeća, tokom teške ekonomske krize, Roosevelt se, kako bi suzbio nezaposlenost, odlučio za snažni investicioni program i sveobuhvatne socijalne i ekonomske reforme. Na taj način on je uspio da zemlju ekonomski i politički stabilizuje. Tada je svakako postojala opasnost da, s obzirom na tešku situaciju u zemlji, dođe do rasta političkog ekstremizma. 

Današnja situacija u Francuskoj ne može se porediti s onom u SAD-u početkom proteklog stoljeća. Pa ipak se može reći da se Francuska nalazi u permanentnoj krizi. Nezaposlenost je dvostruko veća nego u Njemačkoj. Francuska zaostaje na međunarodnom tržištu u pogledu konkurentnosti, njen privredni rast je već godinama slab, tek se odnedavno pomalo oporavlja. Već deset godina Francuska ne uspijeva da se pridržava kriterija koji se odnose na dozvoljeni procenat zaduženosti u Europskoj uniji, dok Njemačka u međuvremenu bilježi čak suficit.

Skoro polovina Francuza se u prvom krugu predsjedničkih izbora odlučila za kandidate koji su bili kritični prema globalizaciji i EU-u. U drugom krugu izbora, mnogi birači koji su izabrali Macrona, nisu zapravo istinski glasali za Macrona već protiv Marine Le Pen.  Sa "novim dealom" to nema nikakve veze. Kada je riječ o Macronovom drugom velikom paketu reformi, novi francuski predsjednik traži izradu investicionog programa za cijelu eurozonu koji bi trebao biti finansiran iz zajedničkog budžeta zemalja članica eurozone. 

Schäuble insistira na pravilima

Izraz "New Deal" u Evropi je prvi put pomenut tokom Macronove posjete Njemačkoj u martu, nekoliko sedmica pred izbore. No, šta Macron podrazumijeva pod tim pojmom, to je razradio prije dvije godine kao ministar privrede u zajedničkom dokumentu sa tadašnjim njemačkim kolegom po funkciji  a sadašnjim njemačkim šefom diplomatije Sigmarom Gabrielom (SPD).  Eurozona bi trebala biti ojačana zajedničkim budžetom i novim izvršnim funkcijama na nivou eurozone, trebala bi se oformiti "euro-komora" i uvesti funkcija "euro-komesara". Cilj je zajednička "ekonomska i socijalna unija". Macron je čak predložio uvođenje tzv. "eurobondova", obveznica zemalja članica eurozone sa zajedničkom odgovornošću.

Za konzervativni dio berlinske koalicije tu prestaje šala. Zajednički budžet, zajednički dugovi - to se demokršćanskim političarima iz CDU-a doima poput prebacivanja odgovornosti na njemačke poreske obveznike. Kancelarka Angela Merkel rezonovala je hladne i trezvene glave. "Njemačka podrška ne može kompenzirati ono što je zadatak francuske politike."  Eurobondove odmah je odbacila. Ministar finansija Wolfgang Schäuble jeste, doduše, za jačanje eurozone. Ali, s tim u vezi, njemu je važno da se izbori za budžetsku disciplinu koje nema. U intervjuu za italijanski list "La Repubblica" govoreći o Francuskoj je rekao: "Stvar je jednostavna. Ako uvedemo pravila, moramo se pridržavati tih pravila." Jednom drugom prilikom Schäuble je rekao:  "Francuska je tako snažna i velika, da ne bi prvenstveno trebala da misli na to ko će joj pomoći."  Drugim riječima: pomažemo Francuskoj, ali to ne bi trebalo da nas košta novca.

Strah od Le Pen kao sredstvo pritiska

Mišljenja političara i političkih komentatora idu iz jedne u drugu krajnost. Jedni vladi u Berlinu prebacuju da je škrta i da će joj se to osvetiti, drugi u Macronovom planu vide drsko prebacivanje tereta finansijske zaduženosti na leđa Njemačke. Gregory Claes iz briselskog Think Tanka Bruegel vjeruje da će Macron iz taktičkih razloga u najmanju ruku redom rješavati probleme. "On bi se najprije trebao skoncentrisati na reforme na unutrašnjo-političkom planu i pokazati da će se držati pakta stabilnosti eura, kako bi povratio povjerenje Njemačke i evropskih partnera." Prije parlamentarnih izbora u Njemačkoj Macron se neće odvažiti da krene u javnost sa idejama o reformi EU-a.

Politologinja Ulrike Guérot vjeruje da Macron ima sredstvo pritiska na Berlin. U razgovoru za dpa Guérot je rekla: "Macron može ukazati na Veliku Britaniju. Njemačka puno gubi kada se jedna tako važna članica EU 'pravi luda'. Macron bi mogao reći: 'Ako mi ne pomognete, imaćete kasnije posla sa Marine Le Pen.' Ali to bi moglo i krenuti po zlu. U predizbornoj kampanji u Njemačkoj bi euroskeptici mogli dobiti vjetar u leđa i onda bi moglo izgledati kao da njemačka vlada dopušta da se vrši pritisak na nju."

Mnogi vjeruju da je sada na kocki više politika nego ekonomija. "New Deal" je spasio SAD i pobrinuo se da dođe do očuvanja demokratije uprkos teške ekonomske krize. U Njemačkoj i drugim zemljama bilo je drugačije. Poslanik Evropskog parlamenta Elmar Brok s tim u vezi kaže: "Evropa se raspada. Emmanuel Macron je posljednja šansa. Moramo nešto poduzeti." Ali šta konkretno? Tu su mišljenja jako oprečna.