Lukavac pred dilemom: čišći zrak ili rak?

“Ako mene pitate, ja bih iselila cijelo područje Lukavca, a onda i sve na potezu do predgrađa Tuzle, do Bukinja”, bez mnogo okolišanja kaže Nurka Pranjić, redovna profesorica Fakulteta medicine u Tuzli i šefica Odjela za profesionalnu patologiju i toksikologiju u ovom gradu.

Ona svoje tvrdnje zasniva na onome što dobro zna - a to su podaci o oboljenjima koja se javljaju među radnicima lukavačke koksare (naslovna fotografija članka), odnosno GIKIL-a, kako se ova firma danas zove. “Najčešće je riječ o raznim vrstama raka, što je najčešće direktna posljedica udisanja tzv. “koksnog gasa”, koji je visokokancerogen”, kaže ona. Da je usvojen novi Zakon o zaštiti na radu, koji je usklađen sa standardima EU, a koji se već godinama “kiseli” u državnom parlamentu, ova fabrika bi davno bila zatvorena.

Što udišu radnici, udišu i građani koji žive u okolini. Tačnih podataka o posljedicama rada koksare i lokalne industrije po građane nema, jer takvo istraživanje nije urađeno. Pranjić raspolaže podacima samo za radnike koksare: “U proteklom periodu smo imali šest žena koje rade u koksari, i to izvan pogona, u administraciji ove firme, a koje su oboljele od karcinoma.”

Tuzla i Lukavac – neslavni evropski prvaci

Tuzla i Lukavac su gradovi koji su tokom protekle zime bili među najzagađenijima u Evropi. Nivo tzv. lebdećih čestica u Tuzli je tokom zime u prosjeku iznosio 220 µg/m³, u Lukavcu 171 µg/m³, a u, recimo, kineskoj metropoli Pekingu 162 µg/m³. I dok je u Pekingu dva puta oglašavan “crveni alarm”, zatvarane su javne ustanove, a djeca nisu išla u školu, u ova dva grada život je tekao svojim tokom – kao da se ništa ne dešava. Nisu se oglašavale ni kantonalne vlasti, niti Federalno ministarstvo okoliša i turizma. Lebdeće čestice, inače, disanjem ulaze u organizam i mogu da izazovu teška oboljenja, uključujući i rak.

Zima je prošla, time i “sezona loženja” u privatnim domaćinstvima, jedan od razloga zagađenja zraka. Ipak, fabrički dimnjaci koksare, ali i fabrike cementa, fabrike sode i oni u Termoelektrani Tuzla – i dalje se puše. A kontrola nad postrojenjima koja su stara i tehnološki zastarjela ne postoji, tvrde građani koji su se organizovali u udruženja. Doduše, dodaju oni, u lukavačkoj fabrici sode i u cementari imaju razumijevanja za probleme i navode da odgovorni u ove dvije fabrike investiraju u mjere zaštite okoline.

Građani odlučili da se organizuju

Osnovni zahtjev građana, koji su formirali Forum za zaštitu okoliša Lukavac, je da Vlada Federacije BiH, posebno Federalno ministarstvo za okoliš, preuzmu svoje zakonske obaveze i zaštite ljude. Navodi se da je među stanovništvom Lukavca povećan broj kancerogenih oboljenja. Aktivisti ovog udruženja traže ono što je regulisano i zakonom i Arhuškom konvencijom koju je potpisala i BiH: da budu informisani o onome što zagađuje njihovu okolinu, da imaju uvid u količinu emisije štetnih materija, da budu obaviješteni o ekološkim incidentima, i da budu uključeni u proces izdavanja okolinskih dozvola, koje mora da ima svaka fabrika. Prema važećim zakonima, fabrike su dužne i da imaju najbolju moguću tehnologiju na tržištu, te da snose troškove kontrole i saniranja posljedica zagađenja.

Ministarstvo mora konačno preuzeti aktivnu ulogu i zaštititi građane, tvrdi Edin Delić, profesor Rudarsko-geološkog fakulteta u Tuzli, koji podržava rad spomenutog udruženja: “Ovdje se sve svodi na to da se ponekad mandatno kazni rukovodilac firme smiješnom kaznom, ali nema poštivanja zakonski utvrđenog principa “zagađivač plaća štetu”, nema ni krivičnog gonjenja, a svi ti događaji imaju elemente krivičnog djela jer se radi o direktnom ugrožavanju života građana.” Proizvodi lukavačkih fabrika u svojoj cijeni uopšte nemaju ugrađenu “ekološku komponentu”, tako da se na taj način nekom omogućuje da protivpravno stekne imovinsku korist, tvrdi Delić, dodajući da je na djelu “okolinski kriminal”.

Federalno ministarstvo tvrdi: kontrola postoji

U Federalnom ministarstvu za okoliš tvrde da kontrola emisija opasnih gasova i drugih štetnih materija postoji, da se uredno vode i tzv. registri emisija. Ipak, autoru ovog priloga nije omogućen uvid u te registre niti u to šta tačno piše u okolinskim dozvolama koje su dobili pogoni u okolini Tuzle i Lukavca.

Ministrica Federalnog ministarstva okoliša Edita Đapo ukazuje na to da je dio propusta na koje ukazuju građani učinjen tokom mandata prethodne vlade, ali i dodaje da rade u skladu sa svojim mogućnostima: “Morate znati da je na snazi moratorij na zapošljavanje novih službenika. Ovo ministarstvo sa svojih četrdesetak službenika koji su odgovorni za cijeli entitet, čini što može. Naša su vrata, inače, uvijek otvorena za građane da iznesu svoje pritužbe.”

Da li su vrata “otvorena” ili “zatvorena”?

Upravo ovo pitanje “otvorenih”, odnosno “zatvorenih” vrata je jedno oko kojeg se lome koplja. Amra Haračić, poslanica stranke Demokratska fronta, koja također podržava spomenuti forum građana iz Lukavca, tvrdi da se u ministarstvu oglušuju o pozive građana na dijalog. Kao konkretan primjer navodi izdavanje okolinske dozvole za još jednu firmu u Lukavcu, “Energy Solutions”, koja se bavi spaljivanjem guma.

“Ja sam kao zastupnica u Parlamentu Federacije BiH uputila inicijativu da se zaustavi izdavanje okolinske dozvole za ovu firmu i da se zaustavi izdavanje novih dozvola za nove zagađivače, odnosno da se barem javna rasprava o tome izvede na zakonski način. Ali to je ostalo bez odjeka.”

Zakonom je inače predviđeno da se javna rasprava mora održati prije nego što se izda dozvola. “Rasprava za preduzeće Energy Solutions je zakazana ekspresno, 48 sati uoči njenog održavanja. Predsjednik Mjesne zajednice u kojoj treba da se podigne spalionica guma o tome nije znao ništa”, navodi Edin Delić: “Onda dolazimo u situaciju da nam odgovorna službenica prvo kaže kako nije riječ o javnoj raspravi, nego o prezentaciji, a potom nam potura papir na potpis u kome stoji da to jeste javna rasprava.” (pogledajte gore snimak prekinute rasprave)

Opština Lukavac je nakon toga tužbom zaustavila proces izdavanja okolinske dozvole za ovu firmu.

“Čekamo odluku suda, a mi smo uvjereni da smo sve izveli u skladu sa zakonom”, tvrdi ministrica Đapo.

Šljačište termoelektrane: (novi) stari problem

Aktivisti još jedan problem vide u planovima za otvaranje novog šljačišta za Termoelektranu Tuzla. Postoje planovi za gradnju novog bloka elektrane, ali je i staro šljačište na lokalitetu Divkovići već puno. Ono, osim toga, nije adekvatno uređeno, tvrde aktivisti. Vjetar podiže prašinu punu otrovnih i kancerogenih tvari (pogledajte snimak), okolno zemljište je puno teških metala. Stanovništvo okolnih sela jede hranu koju samo uzgaja i postoje analize koje pokazuju da se na taj način praktično truju.

Novo šljačište je planirano na lokalitetu napuštenog površinskog kopa Šićki Brod. Kop su napunile podzemne vode i tu je nastalo jezero koje je postalo izletište za stanovnike Tuzle i Lukavca. Postojanje podzemnih voda osnova je za tvrdnje da bi se opasne, odnosno kancerogene materije iz šljake, putem podzemnih voda slile ka rijeci Jali, odnosno Spreči. U dolini rijeke Spreče, sve do Doboja, nalaze se oranice koje se navodnjavaju tom vodom, a čijim plodovima se hrane desetine hiljada ljudi.

“Ja sam dio tima”

U Federalnom ministarstvu okoliša se bar u jednom slažu sa aktivistima – novom šljačištu za Termoelektranu potrebna i je i sasvim nova okolinska dozvola.

Ipak, ministrica Đapo upozorava: “Za nas ne može biti argument u raspravi da “nešto ne može biti izgrađeno tu, samo zato što mi građani to ne želimo”. Ja sam, kao ministrica vlade, dio tima, a taj tim je usvojio plan razvoja. Plan elektroenergetskog razvoja se zasniva na gradnji obnovljivih izvora energije, ali i na proširenju kapaciteta Termolektrane Tuzla. Ne smijemo zanemariti ni činjenicu da je riječ o ogromnim investicijama koje će donijeti radna mjesta.”

“Nama treba i jedno i drugo – i radna mjesta i zaštita građana”, tvrdi Delić: “Kad bi fabrike u regiji godišnje ispunile barem 20 odsto od onoga što je njihova zakonska obaveza, onda bismo u roku od pet godina bitno popravili situaciju”, tvrdi on i istovremeno predlaže da se novo šljačište za Termoelektranu napravi u nekom od napuštenih podzemnih rudnika u blizini.

Sa rokom od pet godina ili bez njega, za neke stanovnike Tuzle i Lukavca, možda je već kasno, jer im je oboljenje već “isprogramirano”, tvrdi profesorica Nurka Pranjić: “U medicini je poznato da oštećenja ćelija organizma do kojih je došlo danas, kao posljedicu mogu da imaju nastanak karcinoma za pet ili čak i nakon 30 godina.”