Ljubav i pošta ne znaju za granice

Sara (25) i Hrvoje (29) Paljug se već nakon dvije godine stalnog zaposlenja u njemačkoj pošti odlučili za kupovinu stana na kredit u mjestu Rajnbrajbah koje broji oko četiri i po hiljade stanovnika, udaljenom svega nekoliko kilometara od Bad Honefa.

Pošto se ova dva mjesta graniče, to im je omogućilo da se skuće u pokrajini Rajnland Falc gdje su cijene nekretnina povoljnije u odnosu na Sjevernu Rajnu Vestafliju u kojoj rade i gdje su zarade veće. Kako kažu, nije bilo nikakvih prepreka oko realizacije kredita s obzirom na to da imaju hrvatsko državljanstvo i u narednih 25 godina otplate, računaju da će im rata za stan biti manja ili skoro ista kao kada su plaćali stanarinu koja se kretala u rasponu od 500 do 700 eura. Prema njihovoj računici, isplativije je obezbijediti nekretninu u vlasništvu nego plaćati kiriju u istom iznosu kao ratu, uzimajući u obzir da stanarine posljednjih godina bilježe dramatičan rast cijena.

Pošto je Njemačka zemlja sa praktično najviše podstanara u Evropskoj uniji, mora se priznati da to nije čest slučaj. Njih dvoje tako svako jutro putuju na posao iz jedne pokrajine u drugu. Kao i svaki početak i njihov je bio težak.

Prvi posao u pekari

„Završila sam Srednju trgovačku školu u Slavonskom Brodu i vrlo brzo počela da radim u prodavnici sportske opreme „Fiesta“, započinje Sara svoju priču, „ali se firma zatvorila i ja sam ostala bez posla. Sjećam se da je bila subota, pozvala sam telefonom majku da joj to kažem. Ona je već radila kao njegovateljica u Zefeldu, mjestu udaljenom oko 40 km od Minhena u jednoj familiji, po principu mesec dana kod njih, mesec dana kod kuće tako da su jasno mogli čuti koliko smo obje uznemirene. Njegovala je jednu stariju ženu i njena kćerka je odmah predložila da kupim kartu i dođem jer su voljni da mi pomognu. Već sljedeće subote doputovala sam te 2014. godine i provela kod njih četiri meseca. Njemački sam praktično učila od početka i moj prvi posao bio je u jednoj pekari. U početku je stvarno bilo jako teško zbog jezika, ali su mi već poslije nekoliko mjeseci predložili obuku za voditelja smjene pošto sam se zaista trudila da radim što bolje mogu. Moj djeda je tada živio u Austriji i nekako mi je uvijek bio cilj da se tamo preselim, ali su me okolnosti dovele u Njemačku.“

Njih dvoje su se i zavoljeli kada je Sara imala 16, a Hrvoje 20 godina. Iako su bili razdvojeni, na sve načine su pokušali ponovo biti zajedno.

„Ja sam u međuvremenu prodao svoj bicikl i još neke stvari kako bih imao novac za prevod diplome i uplatio kurs za početnike jer nisam govorio njemački jezik. Međutim, usljed greške u prevodu sudskog tumača za njemački i engleski jezik u Slavonskom Brodu, na diplomi Srednje šumarske škole pisalo je „Šumarski tehničar - konobar sa drvima", što nije imalo nikakvog smisla tako da su mi kasnije priznali diplomu na hrvatskom jeziku“, sada se već kroz šalu Hrvoje prisjeća svojih priprema za odlazak u Njemačku.

Pomoć oko zaposlenja

U želji da se što prije osamostale i počnu zajednički život, odlaze u Bad Honef, na Sonjin poziv, inače dugogodišnje bliske prijateljice familije Nezić, kako se Sara djevojački prezivala. Kod nje su živjeli šest mjeseci dok se nisu stekli uslovi da iznajme stan, a majka se neposredno poslije njihovog odlaska vraća u Hrvatsku zbog zatvaranja hrvatske firme preko koje je bila angažovana kao njegovateljica u Njemačkoj.

U početku rade na bazenu kao sezonci kod jednog Zagrepčanina, Sara ponovo pronalazi posao u pekari, a Hrvoje u fabrici čokolade i pralina „Coppeneur“. To je, također, kako kažu, bio težak period odricanja za oboje ne bi li se skupio novac za kauciju i uopšte za iznajmljivanje stana.

„U to vrijeme sam primjetila da nas posmatra jedan čovjek koji je živio blizu nas", nastavlja Sara razgovor. „Radio je u glavnom sjedištu Njemačke pošte u Bonu i jednog dana me pitao gdje i šta radi moj dečko jer ga je vidio kako svako jutro jako rano negdje odlazi. Kada sam mu odgovorila gdje Hrvoje radi, ponudio je pomoć oko zaposlenja u pošti. Naravno da je ponuda zvučala primamljivo tako da smo odmah po njegovoj preporuci poslali molbu sa CV-jem i Hrvoje ubrzo odlazi na razgovor. Dobija šansu da radi kao poštar s tim što mu i dalje njemački nije bio baš na zavidnom nivou.

Kada su ga pitali da li bi mogao pred njima da pročita neki tekst na njemačkom, rekao je: „Da, zašto da ne.."Primjetili su želju i trud, uspio je da se zaposli, ali je bilo jako teško. Izgubio je čak deset kilograma, bilo je momenata kada baš ništa nije razumio, a posao se morao odraditi kvalitetno i u roku. Međutim, šefovi i kolege su bili veoma strpljivi i zadovoljni njegovim napretkom.“, zaključuje Sara. Nakon šest mjeseci i ona podnosi molbu za posao jer je već dobro govorila njemački i uspjela se zaposliti u pošti sa priznatom diplomom Srednje trgovačke škole. Bad Honef je tako dobio jedan par mladih poštara.

U decembru najviše posla za poštare

Na pitanje kako izgleda radni dan poštara u Njemačkoj, naizmjenično objašnjavaju: „Smjena kreće u 6.45, potrebno je razvrstati poštu po ulicama. Svaki poštar zadužen je za otprilike 15-20 ulica. Filijala u Bad Honnefu je velika i pokriva nekoliko mjesta pored grada. Nas dvoje nismo stavljeni u istu grupu jer u suprotnom ne bi mogli ići u isto vrijeme na godišnji odmor. Kao početnik mijenjaš stalnozaposlene radnike dok su na godišnjem odmoru, odnosno raspoređuju te da radiš po potrebi kako bi se uveo u posao.

Potom te unapređuju u „Springera“, a to znači da dobijaš svoju grupu koja se sastoji od pet ruta koje obavljaš u svojih pet radnih dana. Subota je udarni radni dan tako da u toku nedjelje dobiješ jedan slobodan dan. Dnevno se pređe 15-20 kilometara, samo prehodanih, ne računajući vožnju biciklom. Na sljedećem nivou napredovanja na poslu dobijaš svoju stalnu rutu isporuke pošte koja se ne mijenja duži period. Ljeti ima mnogo manje posla, manje pošiljki i paketa jer je to vrijeme godišnjih odmora kada ljudi manje naručuju stvari preko interneta, ali zato ima najviše upravo u decembru uoči božićnih i novogodišnjih praznika. Sve u svemu, zadovoljni smo sa primanjima. Iz godine u godinu plata se povećava, imamo pravo na novac za godišnji odmor, božićnicu i trinaestu platu."

„Da li se sretnete na terenu u toku radnog vremena?"

„Da, dešavalo se da se u toku radnog vremena sretnemo dok dijelimo poštu, kao što se, uostalom sretnu i druge kolege ."

Potvrđuju, također da postoji potreba za poštarima o čemu svjedoči veliki oglas na zgradi pošte u Bad Honefu tako da je konkurs stalno otvoren. Ista situacija je i sa vozačima u DHL-u. Potrebna je vozačka B kategorija i znanje njemačkog na nivou sporazumijevanja.

O nostalgiji

„Nostalgije ima jako malo, jer ja, nažalost, nisam dole našla svoju sreću. Jednostavo nismo imali mogućnosti da pokažemo ono što možemo i želimo. Ja sam osoba koja je odrasla u jednoj normalnoj, radnoj familiji, znači, samo želimo da radimo i uspijemo u životu, a to nam naša država nije dozvolila. Ja sam došla u Njemačku kada je za državljane Hrvatske bila potrebna radna dozvola. Naravno, dobila sam je jer su vidjeli da sam ja tu zaista došla jer želim da radim. Isto to sam očekivala i od države u kojoj sam rođena, ali nam to nisu omogućili. Nostalgiju osjećam samo prema familiji. Tamo su mi ostali baka i djeda, oboje su već stari i bolesni, a cijelo moje društvo je otišlo u inostranstvo i ja praktično kada odem u Slavonski Brod, nemam sa kim da se sastanem. Naravno da mi nedostaju spontane kafice sa prijateljicama, izlazak u grad, u diskoteku. Ima toga i ovdje, ali nije tako opušteno kao kod nas."

Vjenčanje u Unkelu, svadba u Slavonskom Brodu

Ovaj mladi, ambiciozni i prije svega simpatični par vjenčao se prošle godine u Unkelu, a za svadbu su se ljetos odlučili u Slavonskom Brodu gdje žive Hrvojevi roditelji. To se pokazalo kao praktičnije rješenje kako za bližu tako i dalju familiju sa obje strane koja nije bila u mogućnosti da dođe u Njemačku. Na jednom mjestu okupilo se oko osamdeset ljudi svih vjera i nacija. Sara je za kumu odabrala Sonju, za koju kaže da im je u životu mnogo pomogla i praktično zaslužna za dobar dio sretnih trenutaka u Njemačkoj, a Hrvoje za kuma Michaela kolegu Nijemca sa posla. Za muziku su bila zadužena dva DJ- iz Beograda.

„Kako ste se usred Slavonije odlučili za muzičare iz Beograda?"

„Pronašla sam tu firmu „DJ svadbe" sasvim slučajno na Fejsbuku, kontaktirali smo ih i oni su pristali. Naš uslov je bio da, pored muzike sa naših prostora bude i njemačkih pjesama, jer smo imali još prijatelja i gostiju iz Njemačke. Ja sam, inače, veliki fan partija i mislim da ih najbolje mogu odraditi Beograđani i uopšte ljudi iz Srbije i zato smo se za njih odlučili. Bilo je super, sve su želje ispunili. Našim prijateljima Nijemcima se jako dopala svadba jer, kako su mi rekli, nisu do sada imali prilike da upoznaju ljude koji toliko osjećaju muziku, od srca su pjevali i veselili se. Poznata slavonska trpeza im se također veoma dopala, meza, slavonski kolači i naravno rakija."

I dok privodimo kraju ovaj razgovor u prijatnoj, porodičnoj atmosferi u njihovom moderno opremljenom i okićenom stanu za praznike i gledamo fotografije sa svadbe, oko nogu nam se mota pas „Atila" ljubimac cijele familije.

Sarini roditelji otac Aladin, majka Đana i brat Alen prepričavaju sve one lijepe trenutke, ali se prisjećaju i devesetih godina, tačnije 92’ kada su zbog rata u Bosni morali napustiti tadašnji Bosanski Brod i preseliti se u Slavonski što je za njih, kao i za mnoge porodice na tim prostorima bila godina životnog preokreta. Sara je bila beba kada su devedesetih već stigli do Bad Honefa, ali su se 1997. godine ipak morali vratiti u Slavonski Brod zbog administrativnih prepreka koje je Njemačka tada uvela izbjeglicama iz ratom zahvaćenih područja.

Tačno dvadeset godina kasnije 2017, ponovo se sele za Njemačku, ali ovaj put, za majku praktično treći, sa pasošima Evropske unije i kartom u jednom pravcu. Sve te nevolje koje su ih kao porodicu pratile svih ovih godina, nisu ih pokolebale, kako to uvijek ističu, da i dalje cijene ljude po karakteru i postupcima, a ne po vjeri i naciji i tako su uspjeli da vaspitaju svoju djecu. Na kraju zaključuju da su napravili dobar potez kada su se odlučili ponovo odseliti u Njemačku jer su time svojoj djeci ipak obezbijedili bolju budućnost.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android