Ljeskovik više nije na kraju svijeta

Nekoliko godina prije rata Rudnik boksita presijekao je put do ovog sela, ugniježdenog u planinskoj vrleti koja je odnedavno dio Nacionalnog parka "Sušica", koji je pak takođe nedavno uspostavljen. Ljeskovik je u ratu doživio sudbinu gotovo svih srebreničkih sela. Zapaljen je i srušen. Od 538 stavovnika prema zvaničnom popisu iz 1991, 136 imena - žrtava genocida - urezano je u kamenu spomen ploču na brdu iznad sela. U nekim porodicama svi muškarci su na tom spisku. Jedna od takvih je i porodica Suljić - stradalo je svih petoro braće, otac i amidža. Ostali Ljeskovčani rastjerani su na sve strane svijeta. 

Politika po drugi put raseljava selo

Kada je i zvanično otpočeo povratak Bošnjaka u Srebrenicu u Ljeskovik su se vratile 24 porodice sa tridesetoro djece školskog uzrasta. Gotovo preko noći nikla je lijepa škola. Prije rata je u selu nije bilo. Dosta kuća se obnovilo. O Ljeskoviku se počelo pričati kao o uspješnom primjeru povratka i obnove. Nekima se to nije svidjelo. Brzinom vjetra proširile su se priče o naoružanim ljudima u šumi oko sela. Narodna izreka u Bosni glasi: "Koga su zmije ujedale, taj se i guštera boji“, te su se povratnici počeli u strahu raseljavati. Samo su malobrojni ostali.

Glavnu riječ uzela je politika. U Sarajevu se pojavilo šatorsko naselje, za one koji su se iselili, ali bilo je tu i drugih koji su protestovali. Za kratko vrijeme zvanična policijska istraga utvdila je da je sve bila manipulacija. Glasine, spekulacije, nikakvih naoružanih ljudi nije bilo, niti je bilo ko povrijeđen. Niko zvanično nije optužen, niti proglašen krivim. Ipak, kasno. Kola u Ljeskovcu "krenuše nizbrdo“. Mnogi se u selo više nisu vratili. Djece bi manje, škola na kraju ostade bez đaka i bi zatvorena. Na Ljeskovik i Ljeskovčane kao da svi zaboraviše.

Prvi metar asfalta u Mjesnoj zajednici Radoševići

Ipak, 14 godina poslije prvog povratka u Ljeskovik nas dovodi lijep povod. Osmijeh se vratio na lice i Begi Hodžiću, jednom od prvih povratnika koji je sa porodicom sve vrijeme u selu. Ništa ga nije uplašilo, niti pokolebalo. "Presretan sam, jer dugo, dugo smo ovo čekali. Osjećam se danas kao ono prvi put poslije rata kada sam doš'o u selo. Hvala svima što su nam pomogli“.

Razlog zbog kojeg se Bego i ostali Ljeskovčani raduju je kilometar asfaltnog puta koji je iz sela krenuo, uzbrdo, kroz Sušicu ka civilizaciji. Sredstva za to izdvojilo je Federalno ministarstvo za povratak i raseljena lica, a pomogla je i opština Srebrenica. Iako do uključenja na regionalni put ka Srebrenici ostaje još oko pet kilometara šumskog makadama, za Ljeskovčane je ovo put u bolji život.

Bego je vispreni, žilavi, bosanski gorštak, istrajan i snalažljiv u svakoj situaciji. Iako iza njega nije "puno škole", dobro uviđa sve loše strane života u Ljeskoviku, ali i ono što bi predstavljalo bolji život.

„Tamo do puta za Srebrenicu je pet kilometara makadama. Dole niz planinu, još pet do rijeke Drine i jezera Perućac. Kada bi nam neko pomogao da se to asfaltira, ne samo naše selo već cijeli ovaj kraj bi dobio novi život. Škola je radila, sad ne radi. Struja je nažalost isključena, ali mogli bi školu iskoristiti za planinarski dom jer puno stranaca što vole prirodu hoda ovuda, a biće ih još, sad kad je ovo nacionalni park“, kaže Bego.

Veliki turistički potencijali

Njegov komšija Azir Osmanović je istoričar, kustos u Memorijalnom centru Potočari. Mada živi u gradu, svaki slobodan trenutak provodi u Ljeskoviku gdje mu žive roditelji. Kao razloge zbog kojih afalt nije ranije urađen, navodi tehničke detalje. Jer, Ljeskovik je to davno saslužio, smatra. O potencijalima za razvoj ovog kraja kaže: „Imao sam priliku da u inostranstvu budem u nekim mjestima koja imaju puno manje da ponude kada su u pitanju kulturno-istorijski spomenici, prirodne ljepote i tako dalje, ali su uradili mnogo na razvoju turizma i od toga stvorili dobar prihod. Na našoj mjesnoj zajednici je stari srednjovjekovni Klotjevački grad. Zatim, u blizini našeg sela je velika nekropola stećaka od koji su neki viši od dva metra, što ih svrstava među najveće i najznačajne primjerke ovih spomenika u našoj zemlji. Sada smo i dio novog nacionalnog parka, iz sela gledamo u vode Drine“, kaže Azir i navodi još primjera koji pokazuju da se na planu turističke ponude već nešto radi. No, moglo bi mnogo bolje. Mogu se već iznajmiti konji za jahanje, organizovano dolaze grupe ljubitelja prirode koje mještani sada kao dobri domaćini besplatno primaju na konak itd.

„Nažalost, za svaki pokušaj ozbiljnog bavljenja tim biznisom prepreka je ta infrastruktura, a prije svega putne komunikacije. Zato je ovo za nas istorijski momenat jer naša mjesna zajednica Radoševići prije ovoga nije imala ni jednog centimetra asfaltnog puta i nadam se da je ovo samo početak,“ kaže Azir.

U Ljeskoviku zatičemo Irvina Mujičića sa nekoliko prijatelja. O njemu je DW već pisao - mladi Srebrenčanin koji je sticajem ratnih okolnosti odrastao i školovao se u Italiji. Prije nekoliko godina se vratio i sada dovodi grupe ljubitelja prirode, kojima otkriva prirodne ljepote ovog kraja pokušavajući tako pomoći svome gradu, ali i samom sebi.

„Mi se bavimo seoskim turizmom. Tražimo mala sela i ovo ja za nas savršeno mjesto. Ljudima koje dovodim je veoma važno da upoznaju život u selu, ljude i običaje i zato žele biti u domaćinstvu, tu spavati, hraniti se domaćom hranom, a to naravno i ljudima ovdje daje mogućnost da nešto zarade. Osim toga, ovdje je priroda iskonska, još uvijek čista, ima i mnogo kulturno-istorijskih spomenika i to ljudi sa Zapada žele vidjeti, osjetiti i doživjeti.“

Odmah poslije rata, kada još zvanično nije bilo povratnika, Kadrija Avdić je stigao je prvi, a i sada svaki slobodan trenutak provodi u svome selu. Kao i tada, i danas je policajac. 

„Ovdje se teško živi. U selu je ostalo svega nekoliko porodica, a nekada ih je bilo 105. Ja govorim kao građanin, ne kao policajac i za to krivim sve nivoe nesposobne vlasti u Bosni i Hercegovini. Dobro je poznato da je naše selo nakon prvog talasa povratka politički raseljeno. Ja to tvrdim i smijem da kažem, mada zbog toga mogu imati problema u službi. Nije bilo ni tada ni danas nikakvih problema. Nama ne smetaju komšije Srbi. Ja idem tamo stalno u lov, oni dolaze ovamo ali nikada nismo imali nikakvih problema. Rat je bio, nije više, moramo dalje živjeti i gledati u budućnost, ne zaboravljajući ni prošlost kako nam se ne bi ponovila. Ljeskovik je dugo bio zaboravljen i ovaj kilometar asfalta mi budi nadu da će konačno biti bolje, da će ovi vlastodršci imat' malo obzira prema ovom napaćenom narodu i učiniti još više, da barem urade nešto više za ovu malu djecu, kada to nisu učinili za njihove roditelje,“ kaže Kadrija, oštar na riječima kao i uvijek.

Možda nas put okupi

Sedamdesetsedmogodišnji Izet Avdić nije uvijek u Ljeskoviku. Dolazi povremeno. Trebalo mu je vremena da smogne snage da progovori: 

„Djecu sam pogubio. Dolazim da vidim imanje i uredim mezar sinu koji je ovdje poginuo i tu je ukopan. Druga dvojica leže u Potočarima. Trojicu sam imao, sve trojicu izgubio. Ostala mi je samo kćerka. Ovdje mi je najljepše, najviše bih volio tu stalno biti, ali žena mi je bolesna, stari smo i ne možemo drugačije. Nigdje se bolje ne osjećam nego ovdje u svom selu, mada Ljeskovik nije i nikad više neće biti ono što je bio. Sjećam se kad smo posljednji put klali kurbane prije nego će zapucati rat, brojali smo u selu je bilo 105 domaćinstava a sad ih je pet, pa ti vidi“, kaže Izet, ali i njemu ovaj prvi kilometar asfalta budi nadu da će makar malo biti lakše, da se Ljeskovčani bar ponekad okupe.

„Nas je bilo pet braće, trojice nema, preživjeli smo samo ja i još jedan brat. Imamo dvije sestre ali smo s kraja na kraj svijeta. Ako se napravi put možda će nas to još nekad okupiti u ovom životu“, zaključuje Izet.