Lima: razočaravajuće, ali ne iznenađujuće

U međuvremenu je postala rutina da godišnje konferencije o klimi idu u produžetke te se sve do posljednje minute bori za nezadovoljavajuće kompromise. Da se i od ove runde ne mogu očekivati velika otkrića, to je u biti bilo već odavno jasno. SAD i Kina nisu „džabe“ već prethodno signalizirale spremnost da sudjeluju u zaštiti klime. To je bilo dobro za opću atmosferu, bez da su se morali navesti doista ambiciozni ciljevi. Također, nikoga neće začuditi ni to da ni Kina ni SAD ne žele dopustiti da se eksterno provjere njihovi navodi i napredak.

Te zemlje imaju još do ožujka 2015. vremena da objave konkretne brojke i ciljeve za potrebe novog sporazuma o zaštiti klime u svijetu koji bi se krajem 2015. trebao zaključiti u Parizu. Bilo bi naivno očekivati da će se dopustiti da se na njih vršiti pritisak da to već u Limi urade.

Kao dovoljan događaj je ocijenjen i sam nastup ministra vanjskih poslova SAD-a koji je uputio apel na konferenciji. Međutim, nije začuđujuće što zemlje u razvoju i zemlje u ubrzanom gospodarskom razvoju nisu s oduševljenjem reagirali na njegovo upozorenje da smanje svoju emisiju štetnih plinova, odnosno ugljikovog dioksida (CO2). Kerry je možda u pravu, ali čuti to od predstavnika jedne zemlje koja je u prošlosti najviše doprinijela globalnom zatopljenju je teško podnošljivo.

Zaštita klime ne podnosi odgađanje

Najkasnije od posljednjeg izvješća UN-ovog Međuvladinog panela o klimatskim promjenama ove godine je jasno što se mora dogoditi. Emisija stakleničkih plinova smije rasti još maksimalno do 2020. godine, ukoliko se želi da klimatske promjene ostanu u podnošljivim okvirima. Do 2050. se zatim glavni dio proizvodnje struje na svijetu mora pokriti obnovljivim energijama. Do 2100. bi se gotovo u potpunosti trebalo odustati od fosilnih izvora energije.

Kako bi se postigli ti ciljevi, sve države moraju dati svoj doprinos. Stoga je, s obzirom na činjenicu da su "stare" industrijske zemlje dosad bile glavni uzročnici klimatskih promjena, razumljivo da zemlje u razvoju i one u ubrzanom gospodarskom razvoju žele da ih se drukčije tretira. Međutim, pomalo čudnim se doima da jedna zemlja poput Kine, koja u međuvremenu ispušta najviše CO2, želi biti tretirana kao zemlja u razvoju. Također se ne smije zaboraviti ni da će veliki problem za svjetsku klimu predstavljati aktualni boom proizvodnje ugljena u Indiji.

Svake godine ista igra

Šteta, što taj teatar s produžecima i predstavljanjem jedne oslabljene rezolucije, koji se svake godine odigrava, skreće pozornost s napretka u Limi i onog u mjesecima prije toga. UN-ov Zeleni fond za klimu obuhvaća više od deset milijardi dolara. A veliki "klimatski grešnici", Kina i SAD, su makar uvidjeli hitnu potrebu za tim da se implementiraju mjere za zaštitu klime. Naravno, sada nakon obećanja moraju uslijediti i djela. U Limi se to, međutim, još nije moglo srediti. Ali sve češće ekstremne vremenske neprilike u obje te zemlje i golemi problem zagađenja zraka u Kini su najbolja garancija za to da će obje države narednih godina doista biti aktivne na tom polju.

Dosadašnje mjere nisu dovoljne kako bi se svijet spasio od opasnog povećanja globalne temperature daleko iznad dva stupnja Celzijevih. Tu ni Lima nije mogla promijeniti. Tko se od te konferencije previše nadao, mogao je samo biti razočaran. Ipak: na međunarodnoj razini raste razumijevanje za to da nema alternative zaštiti klime.

Konferencije o klimi ne mogu spasiti svijet

Konferencije o klimi su važne, jer je svijetu potreban obvezujući sporazum o zaštiti klime. Ali te konferencije ne mogu svijet spasiti od opasnog globalnog zatopljenja. Napori oko zaštite klime ne prave pauzu od jednog prosinca do drugog. Promjena u razmišljanju se mora dogoditi u svakodnevnoj politici. Prijelaz na obnovljive energije i jedan "zeleni" gospodarski model je ključ uspjeha. Iako je prisutno razočaranje zbog konferencije u Peruu, Lima bi trebala biti važan korak na putu prema Parizu. Samo što je taj korak ispao manji nego što su mnogi očekivali.

Ako se kao mjerilo uzmu konferencije o klimi koje se svake godine održavaju, onda se može reći da raste pritisak, a time i rizik da bi one mogle biti promašaj. Mnoge neugodne odluke su odgođene za narednu godinu. Pariz bi tako trebao sve popraviti. Ako očekivanja u te dvotjedne konferencije budu prevelike, onda su one osuđene na propast. Vlade u svijetu moraju uraditi domaću zadaću. Kako bi konferencija u Parizu mogla biti uspješna, potrebno je da se već prethodno pripremi teren - ne samo na UN-ovim godišnjim pregovorima.