LGBT zajednica ne želi da bude nevidljiva!
27. septembar 2014Svaki put kada se u Srbiji pokrene pitanje održavanja Parade ponosa, društveno-politička svakodnevica u ovoj zemlji ostavlja utisak vanrednog stanja. Policija govori o visokom bezbijednosnom riziku, crkva o „poplavama kao opomeni zbog gej parade i gaženju moralnih osjećanja ogromne većine“, a gej aktivisti uz suzdržanu podršku malobrojnih političara, prkose još uvijek veoma izraženoj homofobiji među stanovništvom, insistirajući na simboličnoj šetnji LGBT osoba ulicama grada Beograda. S pravom, jer se u životu homoseksualaca, lezbejski i transordnih osoba, od demokratskih promjena (2000) nije mnogo toga promijenilo, uprkos raznim obećanjima.
Šta je sa usvojenim promijenjenim zakonima?
“Promijenilo se nije ništa. Ja i dan danas strahujem da ću na ulici dobiti batine. Dobacivanja i psovke su i dalje dio svakodnevnice mnogih od nas. I danas se dogodi da me vrijeđaju, samo zato što izgledam drugačije. Mi smo za većinu građani drugog reda”, priča Ivan (25), koje se iz jednog malog mjesta u Vojvodini, prije par godina preselio u Novi Sad, da bi svoju porodicu poštedio svakodnevnih provokacija.
Neki zakoni, koji omogućavaju zaštitu prava građana drugačije seksualne orijentacije i olakšavaju borbu za jednaka prava, u međuvremenu su ipak usvojeni. „Najznačajnija promjena odnosi se na Zakon o zabrani diskriminacije iz 2009. godine, koji je pored ostalog uveo i instituciju Povjerenika za zaštitu ravnopravnosti. Godine 2012, izmijenjen je i Krivični zakon, unošenjem pojma zločina iz mržnje, koji se tretira kao otežavajuća okolnost prilikom odmjeravanja kazne za krivična djela, koja kao poseban motiv imaju mržnju zbog pripadnosti rasi i vjeroispovesti, nacionalne pripadnosti, pola, pa tako i seksualne orijentacije“, objašnjava Milena Vasić iz beogradskog Komiteta za ljudska prava (YUCOM), ističući da su mnoga pitanja ostala neriješena i da su LGBT osobe u mnogim zakonima ostale nevidljive, a oni u kojima jesu, ne primjenjuju se konsekventno.
"Homoseksualce i dalje psihički i fizički napadaju"
Bez obzira na zakone, problem netrpeljivosti i nasilja prema onima koji su drugačiji, u Srbiji ostaje nerješiv. Zbog prijetnji huligana i pristalica ekstremne desnice, koji su 2010. godine na Paradi ponosa, izazvali teške nemire, vandalirali grad i nanijeli povrede velikom broju ljudi (više od 150 povrijeđenih), država je već tri puta kapitulirala i zbog mogućeg nasilja, zabranila održavanje Parade ponosa.
“Život homoseksualaca u Srbiji još uvijek je veoma težak. Oni ne samo da se suočavaju sa diskriminacijom i isključenošću, već ih i psihički i fizički napadaju. To ljude primorava na prikrivanje i život u konstantnom strahu. Mnogi od njih Srbiju žele da napuste, jer više nemaju nadu da će se nešto promijeniti”, kaže Folker Bek, poslanik Zelenik i borac za ljudska prava u razgovoru za DW, koji je prije dvije sedmice boravio u Beogradu, kada je jedan njemački gej aktivista napadnut i teško povrijeđen u centru grada. Za njega je taj incident razlog više, zbog kojeg se Parada u nedjelju (28.9) mora održati.
Od 700 do 7.000 huligana?
Iako bi razlog za još jednu zabranu ili „odlaganje“ odražavanja Parade ponosa, u teoriji ovoga puta mogao biti i štrajk policije, koja traži da se otkažu svi skupovi i manifestacije u gradu, zbog neisplaćenih zaostalih zarada, organizatori okupljanja LGBT osoba u Beogradu, ne žele da prihvate izgovore vlasti. “Za mene je pitanje održavanje Parada isključivo odgovornost države. Ne samo u domenu obezbjeđivanja skupa. Odgovornost se odnosi i na to šta je država radila u prethodnih 13 godina. Na prvoj paradi, 2001. godine, na ulicama smo imali 700 nasilnih navijača, huligana, profašista. Vjerujem da je država mogla za sve ove godine da se obračuna sa njima. Mene brine to, kako je od pomenutih 700 nastalo 7.000. Jer to govori kakvu je politiku država svih tih godina vodila”, poručila je Bobana Macanović iz Autonomnog ženskog centra, na sjednici Odbora za ljudska i manjinska prava i ravnopravnosti polova, održanoj tokom “Nedelje ponosa”.
Kao i uvijek, u javnosti se zapravo uvijek diskutuje o tome da li bi trebalo dozvoliti Paradu ponosa u Srbiji ili ne. Malo se tokom godine o položaju LGBT zajednice. Dragoslava Barzut iz organizacije Labris, tvrdi da nevladin sektor sve vrijeme vrši pritisak na nadležne institucije i apeluje na one, koji sjede u resornim ministarstvima da rade svoj posao. “To su ljudi koji nemaju dovoljno senzibiliteta da se bave temama, koje po njihovom tradicionalnom shvatanju nisu pozitivne. Pri tome imajte u vidu da je na vlasti politička partija, koja nije raspoložena da se bavi ovakvim problemima i nije joj u interesu da neguje određene vrijednosti”, kaže Barzut.
"Igre srpskih zvaničnika"
Da je homofobija u Srbiji i dalje na prilično visokom nivou, smatra i političar Zelenih, Folker Bek, koji će uprkos upozorenjima njemačke vlade ovog vikenda ponovo boraviti u Beogradu, bez obzira na to da li će se Parada održati ili ne. “Među političarima i predstavnicima SPC ima onih koji šire agresivno homofobsko raspoloženje. Srpski patrijarh je pozivajući se na nemire i nasilje iz prošlosti, zatražio da se održavanje Parade zabrani. Sve te zapaljive izjave političara i crkvenih ljudi daju legitimitet nasilju, kojem pribjegavaju huligani”, ističe Bek, koji se nada da će vlada u Berlinu prozrijeti “igre srpskih zvaničnika” i skrenuti im pažnju na moguće posljedice po pregovore o ulasku Srbije u EU.
Parada ponosa možda neće osvijestiti narod Srbije, koji i dalje okreće glavu svaki put kada se pomenu prava onih koji su drugačiji ili podržava one koji problem rješavaju nasiljem, ali njeno održavanje “može potvrditi da živimo u jednoj državi, u kojoj se poštuju zakoni”, poručuje Dragoslava Barzut. “Čak i ako nas deset želi da organizuje paradu, država to mora da nam omogući. Jer bi trebalo da živimo u državi, u kojoj su svi jednaki.”
Većina gej aktivista ima velika očekivanja od ovogodišnje Parade ponosa, ali i nekih narednih. Jer LGBT osobe i dalje žive u strahu, a to se mora zaustaviti. “Izlaskom na ulice može se napraviti važan korak ka tome da homoseksualci i lezbejske prestanu da se plaše, da dobiju snagu, koja će ih ohrabriti u korišćenju svojih prava, koja su zada samo na papiru“, zaključuje ova aktivistkinja.