Lekcija iz istorije za Tursku
22. april 2015„Poštovanje“, ovako ovu odluku njemačke vlade ocjenjuje list Handelsblatt, „za sve one u Uniji (Kršćanskodemokratskoj – op. red.) i opoziciji koji su to do sada odbijali pred tvrdoglavim Erdoganom i njegovim negiranjem genocida nad Armencima“.
„Već sada je jasno da će ova riječ u diskusiji u Bundestagu biti apsolutno najčešće korištena“, ocjenjuje Thueringer Allgemeine. Ovaj odjek može pomoći da se jedan dio turskog stanovništva oslobodi zablude da se ubijanje više od milion ljudi bilo čime može opravdati“, komentira ovaj list.
„Nakon lekcije iz istorije za Turke Njemačka bi se mogla i sama okrenuti vlastitim istorijskim pogreškama“, smatra Badische Tagblatt. „U istorijske činjenice 20. stoljeća ne spada samo genocid nad Armencima, već i nad Hererima u Namibiji. Počinila ga je prije oko 110 godina njemačka kolonijalna vlast. No Berlin negira do danas da je to bio genocid i odbija zahtjeve za odštetom. To ne zaslužuje manju kritiku nego što je zaslužuje turski odnos prema istini“, smatra Badische Tagblatt.
Svaki zločin treba imati svoje ime
„Izbor riječi je ovdje od najvećeg političkog značaja jer Turska svim silama želi spriječiti da zločini od prije stotinu godina budu nazvani genocidom.Termin genocid, koji se danas koristi na međunarodnoj razini i u nauci, je relativno mlad. Skovao ga je Raphael Lemkin, advokat rođen u Poljskoj, koji je početkom četrdesetih godina prošlog vijeka pobjegao u SAD i spominje ga u svom tekstu „Axis Rule in Occupied Europe“ objavljenom u jesen 1944. godine. Lemkin je kratko nakon dolaska u Ameriku na radiju slušao govor Winstona Churchilla, britanskog premijera, koji je o „barbarskim divljanjima nacista“ rekao: „Doživljavamo zločin bez imena.“ Lemkin je stoga zaključio da svaki zločin mora da dobije svoje ime. On je napisao da se pod genocidom misli na „uništavanje jednog naroda ili jedne etničke grupe“, piše Die Welt.
Kosovu je potrebna migraciona politika
Švicarski dnevnik Neue Zuercher Zeitung piše o Kosovu, tačnije o nepodnošljivoj ekonomskoj situaciji i želji mnogih kosovskih Albanaca da odu u inozemstvo. U tekstu pod naslovom: „Kosovu je potrebna migraciona politika“, između ostalog, piše: „Najnoviji, ekonomski motivisani, egzodus sa Kosova, drastično je pokazao da je potrebno upravljati kosovskom migracijom. Sadašnja izolacija zemlje čiji stanovnici, za razliku od susjeda, samo sa vizom smiju u šengenski prostor, ne nudi perspektive – ni za stanovnike Kosova ni za ciljne države koje moraju da se nose sa ilegalnom imigracijom.“
„U Frankfurter Allgemeine Zeitungu je nedavno predloženo da Njemačka otvori svoja vrata radnim imigrantima sa Kosova. U seoskim dijelovima Njemačke nema dovoljno zanatlija, a nigdje nema dovoljno personala u oblasti njege starih i bolesnih lica. Predloženo je i da Njemačka ulaže u strane škole na Kosovu da bi iz njih regrutovala najbolje glave. Politička prihvatljivost ovog prijedloga je problematična, ali i bez toga, ovakav model nije dovoljno promišljen, i to iz dva razloga: prvo, snabdijevanje stanovništva bi postalo još više zavisno od novca rodbine iz inostranstva. A zna se da se one koriste gotovo isključivo za konzum i gradnju kuća. Produktivnog investiranja novca gotovo da i nema. Drugo, baš su kvalifikovani ljudi ti koji odlaze – i to zauvijek. A to su oni koji bi najprije bili u stanju da pokrenu privredu. I koji bi najprije mogli da izazovu korumpiranu političku kastu.“
„Model o kome bi trebalo ozbiljno porazgovarati je drukčiji: riječ je o cirkularnoj migraciji. Ona podrazumijeva višestruko odlaženje u inostranstvo i vraćanje u otadžbinu. Emigranti bi u inostranstvu radili ili se školovali i potom bi se vraćali. Odlučujuće pri tom jeste da se vodi računa ne samo o tržištu rada zemlje u koju se odlazi, već i o razvoju zemlje porijekla. Jer, emigranti bi trebalo da se vraćaju ne samo sa novcem, već i sa umijećem i novim idejama“, piše Neue Zuercher Zeitung.