Upad dvije krave u lirsku sliku Bosne

Prebiru one tako po kesama i konzervama, teško se vime njiše nad plastikom i kartonom, puno zdravog seljačkog mlijeka, čistog i organskog, masnog i mirisnog, kakvo nikad nije kod onih nesretnica vezanih za betonske jasle i prikopčanih na električne muzilice. To je onaj ukus o kojem sanja mljackajući dijaspora preko bare, to je kvalitet pred kojim drhti evropska konkurencija.

Šta je škotski viski prema šljivovici, prezrivo otpljuckuje naš domaćin, dosipajući šećer u gnjilo voće. Dime se kazani širom Bosne, curi nektar iz bakarnih lula, delje se stelja i nazdravlja zdravlju, slobodi i mudrosti. Jer tamo negdje u onom sterilnom i uređenom svijetu sve je propisano pravilima i stegnuto zakonom, sve se gleda kroz dinar i mjeri na gram, a ovdje – božije davanje.

Nigdje nema meda kao što je naš, ćilibar čisti a džaba, skoro. (Ko ga nije probao, ne zna šta je sirup od maslačka.) I nije se ugrijao ko se na cjepanici nije grijao. Nisu ljudi ovdje stipse da se griju na pilotinu, ili na plutonijum; nema zdravijeg grijanja od prirodnog, a šta je prirodnije od one bukve što zvoni pod sjekirom, na čijem se jednom fržu dva janjeta ispeku? Ne bi mi ar naše bukove šume dali za čitav hektar Amazona.

Ni tepsiju ženinog bureka, za cijelu kuhinju Džejmija Olivera. Ne počinju džaba Bosna i burek istim slovom! (Hrska jufka puna hrskavice.) Dobar je Betoven, ali su gusle bolje. A Pavaroti je pogriješio što se nije na sevdalinku prebacio. Šta je David Mikelanđelov prema stećku Grubačevom? Šta su Kortina i Grenobl prema Jahorini i Kupresu? (Gdje kad snijeg napada u novembru ne čisti se dok se ne otopi.) A kad se otopi, zaklokoću česme po gradovima. Ko se jednom napije vode sa Baščaršije, drugi put se bez pijeska u bubregu ne vraća. (Nema ljepšeg zvuka od ultrazvuka.)

Da smeće ne povrijede

Hvale se Talijani mocarelom, Holanđani gaudom, Švicarci ementalerom, ali jedan je naš vlašićki sir. (Kriška mu je dovoljna da olimpijski bazen zaslani!)

I nigdje nema majstora ko što su naši. Što Švabo izmisli, oni razrade. (Prije ćeš golfa dvicu prodat nego toyotu prius poklonit.) Izumio tako jedan u Ilijašu mašinu za otkošćavanje šljiva, pa ne stiže zubar Miki da popravi sve zube na bestilju polomljene. A drugi soju dodao u ćevape da budu veći i mekši, ulaze ljudi gladni ko vukovi a izlaze žedni ko kamile.

I svi oni, ako je vjerovati pjesniku, kad liježu na počinak polako glavu spuštaju na zemlju da zemlju ne povrijede. A kad za volan sjedaju, onda se zabijaju u stubove, natiču se pred tramvaje, razgrću pješake kao čunjeve, psuju i pljuju, trube i turiraju. Operi noge u rijekama, kaže pjesnik, ali rijeka je sve manje: pregrađuju se branama i pretvaraju u bare, pokrivene skramom od plastičnih boca, nalik mrtvim lokvanjima. Kante za smeće liče na prepunjene kornete sladoleda, niz koje cure kečapi i senfovi. Deponije oko gradova smrde i dime se, sve šire, sve deblje, sve divljije. U stvarnosti, kao zainat poeziji, čovjeku koji liježe na počinak svejedno je spušta li glavu polako na zemlju ili na smeće. (Da smeće ne povrijedi.)

Bosna je đubretom zatrta.