Laža i reciklaža

Seminar se održava u sali heroja Filološkog fakulteta, koja prima oko 1.200 ljudi i obično bude puna. Cijena za učesnike je 4.500 dinara (36,5 eura). Teme nisu određene potrebama đaka i nastavnika, nego akademskom zanimacijom predavača, kojima je seminar prilika za plasman recikliranih predavanja. U igri, drugim riječima, nisu djeca (osim kao tlo koje treba nađubriti znanjem) nego bodovi koje su nastavnici i profesori prinuđeni kupiti za gore navedene eure. Bruto prihod organizatora, za tri dana pružanja usluga stručnog usavršavanja, po osnovu kotizacije, iznosi preko 40.000 eura. Rashodi (aproksimativno) ne prelaze polovinu. Nije loš biznis, za jednu tezgu koja povoljno nudi certifikate o stručnom usavršetku.

Nakon što se prijave i plate, slobodni su, ako su dovoljno drski, da vrijeme do dobijanja certifikata provedu izvan zgrade obavljajući razne druge prestoničke poslove. Manje snalažljivi razvili su, poput svojih đaka, različite mehanizme odbrane. Jedni čitaju novine, drugi igraju igrice na mobitelima, treći su na fejsbuku i mesindžeru. U mukotrpno zasluženim pauzama, nakon neravnopravne borbe predavača s tehnikom i vremenom, čude se nad vlastitim poniženjem i zabezeknuto

pitaju kakva ih muka natjerala da izdangube tu dva dana uposleni besmislicama. Trebalo bi ih slikati, tako na okupu, da silna ona školska omladina, osuđena na cjeloživotno učenje maternjeg jezika, vidi kakve im nebojše tumače stihove o slobodi i ponosu.

Jer ova slika, na sajtu Društva za srpski jezik i književnost Srbije, na kojoj su sličniji dementorima nego čarobnjacima, ne prikazuje dovoljno jasno koliko ih stvarno zanima, naprimjer, prefiksacija kao način tvorbe u nastavi srpskog jezika.

Prefiksacija, kako to naučno zvuči! Eto teme za cjeloživotno učenje! Imaš pet godina do penzije, i potegneš iz Leskovca u Beograd da ti neki naučni autoritet objasni kad se ljudi prcaju a kad koprcaju. (Jer eto još uvijek ne znaš šta je prefiksacija.)

A tema, baš onako životnih, stvarnih, korisnih, na pretek. Naprimjer: Srpske pripovetke i priče o ratu u nastavi, Kreativno tumačenje pesničkih ciklusa i zbirki, U nebeskim sferama – Dositej Obradović, baloni i komete, Tumačenje romana Seobe pomoću podteksta iz knjige Propovednika, Između sna i jave u Bašti sljezove boje Branka Ćopića... (Za one koji nisu bili u Višegradu 27. decembra 2014., da čuju to isto, na Naučnom skupu u Branku Ćopiću, gdje je autorica prijavila istu temu, i za one koji nisu bili na naučnom skupu Književnost za decu i njena uloga u vaspitanju i obrazovanju dece školskog uzrasta u Vranje, 23.11.2012., ista autorica ista tema, ili koji to nisu pročitali u zborniku Lirski doživljaj svijeta u Ćopićevim djelima, Graz 2013.[1])

Ne može srpska omladina dočekati da joj se vrate profesori sa stručnog usavršavanja, pa da pomoću podteksta pročita Seobe. A tek s kojim nestrpljenjem očekuju da se upoznaju s integrativnim i interdisciplinarnim pristupom obrade epskih pjesama o Marku Kraljeviću!

Hoće li taj pristup uključiti Domanovića? Hoće li usavršivači nastavnika interdisciplinarno pristupiti satiri, hoće li povezati premijerove suze na Kosovu sa onim (Marko Kraljević po drugi put među...) Srbima koji bi da oslobađaju Kosovo ali ne bi da izlaze iz kafane, hoće li prepoznati sličnost između uručivanja certifikata i udaranja dange u čelo, hoće li plagirane doktorate pripisati ministrima iz Stradije?

Ili će cijeli ovaj seminar, u svojoj suštini, ostati ono što, tradicionalno, oduvijek jeste – salto iz epike u metodiku i iz nacionalizma u pragmatizam, na opšte zadovoljstvo okupljenih oko bogate patritotske tezge?