Laskanje u Ukrajini više ne pomaže

U posljednjih nekoliko sedmica smo se mogli uvjeriti da se situacija na istoku Ukrajine donekle smirila. Posmatrači OSCE-a su doduše svakodnevno izvještavali o incidentima duž linije razdvajanja. Teško oružje se skoro nije ni koristilo. Varljivo primirje je prošlo. Borci tzv. „Narodne Republike“, potpomognuti Rusijom, nedavno su izvršili artiljerijske napade u gradu Gorlovu. Masovni napadi bi mogli biti priprema za novu veliku ofanzivu, čega se u regionu odavno boje.

Ipak, niko ne želi govoriti o tome da je propao sporazum postignut u Minsku prije četiri mjeseca. Samo se govori o kršenju sporazuma. Zapadni političari izražavaju zabrinutost i upozoravaju na opasnost izbijanja nove spirale nasilja. Doduše, to rade od početka konflikta. Isto tako se čini da situaciju predstavljaju u ljepšem svjetlu od stvarnog. Da li sporazum iz Minska može funkcionisati? Da li je realan mirovni plan ako jedna zemlja učesnica uopšte nema interesa za dogovorenim ciljevima?

Skoro da i nema mjesta za sporazum

Krhko primirje i djelimično povlačenje teškog oružja su dvije važne tačke dogovora iz Minska koje su u proteklih nekoliko mjeseci donekle poštovane. Do sada ni pobunjenici niti Kijev nisu ozbiljno pokušali pokrenuti dalji dijalog. Ukrajinska vlada ne priznaje predstavnike samoproglašene „Narodne Republike“ kao partnere u razgovorima. Samo nasiljem i uz vojnu i političku podršku iz Rusije su ti ljudi uopšte i mogli ostati na vlasti. Borci zahtjevaju formiranje „Noworossije“, što se ne može drugačije objasniti nego „Novorusija“ na ukrajinskom tlu. Kako se može stvoriti prostor za postizanje dogovora o očuvanju nacionalnog jedinstva što predviđa dogovor iz Minska?

Rusija i dalje negira da je učesnica u ratu. Međutim, de facto postoji ruska invazija na Ukrajinu. U Ukrajini je uhapšeno više ruskih vojnika. Mnogi su u Ukrajini i poginuli. Tema je toliko brizantna da je u Rusiji nedavno usvojen i novi zakon na osnovu kojeg se više ne smije izvještavati o okolnostima pod kojim je poginuo neki pripadnik vojske. Znači, mjere čuvanja tajnosti kao da se Rusija odista nalazi u ratu. A nalazi se. Nedavno smo vidjeli duge kolone ruskih pancirnih vozila koja su prešla preko ukrajinske granice. Novinari su to fotografisali.

Moraju se pripremiti dalje sankcije

Mnoge inidicije ukazuju na to da se na istoku Ukrajine priprema velika ofanziva. Ukoliko dođe do ofanzive, onda će sporazum postignut u Minsku biti mrtvo slovo na papiru. Ništa ne ukazuje na to da su Moskva i proruski pobunjenici odustali od svog ratnog kursa. Ukrajina može samo upozoravati i naoružavati se s obzirom na „kolosalnu opasnost“ kako je to predsjednik Porošenko formulisao u jednoj vrsti vatrenog govora pred parlamentom.

Kada je riječ o krizi u Ukrajini, sada su oči uprte u predstojeći samit G7 u Njemačkoj. Da li je greška što Rusija ne učestvuje na samitu? Neki njemački političari također zastupaju takvu poziciju. To je pogrešno. O sudbini Ukrajinaca se u bavarskom dvorcu Elmau ne može govoriti s šefom Kremlja, Vladimirom Putinom. G7 jednostavno nije odgovarajući format za rješenje konflikta.

Međutim, susret treba koristiti za utvrđivanje dalje strategije Zapada. Ispravno je da treba voditi diplomatski dijalog s Moskvom. U to spada i nastavak procesa iz Minska. Ako on uopšte i funkcioniše. Njemu trenutno nema alternative – osim rata. Rusiji također mora biti jasno da svaka dalja eskalacija sa sobom nosi drastično pooštravanje sankcija. Laskanje više ne pomaže.